:)
PljucPljuc
2011-02-20 10:18 AM
„Beše jednom jedna ptica. i beše ukrašena parom savršenih krila i svetlucavim, savršenim i čudesnim perjem. Najzad, beše to životinja stvorena da leti slobodno na nebu i da raduje svakoga ko bi je posmatrao.
Jednoga dana jedna žena vide pticu i zaljubi se u nju. Posmartaše njen let usta otvorenih od čuda, dok joj je srce brzo lupalo, a oči sjajile od uzbuđenja.
Pozva je da lete zajedno, i obe putovaše nebom u potpunom skladu. Žena se divila, obožavala i slavila pticu.
Ali onda pomisli: možda ptica želi da upozna daleka planine! I žena se uplaši. Uplaši se da nikada neće osećati isto sa nekom drugom pticom. I oseti ljubomoru na sposobnost letenja koje je ptica imala.
I oseti se usamljenom.
I pomisli: ”Spremiću zamku. Čim se ptica sledeći put pojavi nikada više neće otići.„ Ptica koja je takođe bila zaljubljena dođe opet sledećeg dana, upade u zamku, i ostade zarobljena u kavezu.
Svakoga dana gledala je pticu. Tamo beše predmet njene strasti, i ona ju je pokazivala svojim prijateljicama, koje primetiše: ”Ti si osoba koja ima sve„. U međuvremenu, počela je da se događa neobična promena: kako je pticu posedovala i više nije imala potrebu da je osvaja, poče da gubi interesovanje za nju. Ptica, ne mogavši da leti i izrazi svoja životna osećanja, poče da bledi, gubi sjaj, postade ružna - i žena joj više nije poklanjala pažnju, osim dok ju je hranila i čistila kavez.
Jednog lepog dana ptica uginu. Ona se duboko rastuži, i život je provodila misleći na nju. Ali, nije se sećala kaveza, već samo onog dana kad ju je ugledala prvi put kako leti zadovoljna među oblacima.
I kada bi samu sebe osmotrila, shvatila je da je ono što ju je toliko dirnulo bila ptičja sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njeno fizičko telo.
Bez ptice, njen život je izgubio smisao i smrt pokuca na njena vrata. ”Zašto si došla?„ - upita ona smrt.
-”Da bi ponovo mogla da letiš na nebu zajedno sa pticom„, odgovori smrt. ”Da si joj dozvolila da zauvek leti, volela bi je i divila joj se još i više, ali sada sam ti ja potrebna da bi je ponovo srela.„”
PljucPljuc
2011-02-20 10:25 AM
Mislila sam da se svim ljudima bar jednom dnevno desava da osjecaju kako im se zivot svodi na neizrecivu i apsurdnu patnju, mada na njima, kao ni na meni, to saznanje nije ostavljalo nikakvih vidljivih tragova. I oni su, kao i ja, poslije toga izlazili iz svojih kuca i koracali deklamujuci iskreno svoju neiskrenu ulogu. Ta je misao potvrdjivala moje uvjerenje da su svi ljudi odreda dostojni sazaljenja, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što žive. („Rimljanka” Alberto Moravija)
__________________________
...drugi se neprestano s necim bore. Stidljivi su ili neobično izgledaju. Mucaju. Posve su nenadareni za bilo kakvu sportsku aktivnost. Ni u jednom trenutku ne osjecaju samopouzdanje. Posrcu i glupo se smijulje. Govore kada bi trebali ćutati, a ćute kada bi trebali govoriti. Kada zacuju smijeh, zakljucuju da je upucen njima. Premda su pametni, osjecaju se glupo. Premda su kreativni, osjecaju se dosadnima. Njihov životni put nalikuje čovjeku koji gazi kroz duboko blato. A za mnoge izgleda da su se takvima rodili. Zbog toga gotovo pocinjem vjerovati u reinkarnaciju, u to da životi nekih ljudi uistinu nalikuju odrađivanju kazne. A na što bi se ta kazna mogla odnositi ako ne na neki grijeh iz prošlog života? („Crkva mrtvih djevojaka”)
PljucPljuc
2011-02-20 10:29 AM
Tvrdjava
Iskustvo me naučilo da ono što se ne može
objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike
koji se nametne, teško izrecivim
osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja
i bježi u omaglicu, u opijenost koja
ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna
riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je
negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku,
prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem
pogledu, kad počinje da shvata. Slušalac je
babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto
još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji
prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen
damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka.
Nije važno šta se dešava u svijetu,
nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas
blaženstva bez misli...
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj,
ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi
biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada:
jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim,
mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog
drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?
San je ono što se želi a život je buđenje
Kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina
stvari dešava mimo nas, bez naše
odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu
i o mojoj sudbini, i najčešće bivam
doveden pred gotov čin, upadam u jedan od
mogućih tokova, u drugi će me ubaciti
samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je
unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer
ne vjerujem u neki naročiti red ovoga svijeta.
Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmo
zaglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena,
jednog određenog trenutka, kad nas
samo ta prilika čeka, jedina koja nas može
sačekati u toku miješanja. Ne možeš je
zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju
padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne
nalazim drugi odgovor. Šta je onda naše
u tom gužvanju? Nešto mora biti moje.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju,
hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u
molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim
radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan
joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je
samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao.
Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez
čega ne mogu. Čak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje.
Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako
sam obeštećen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da
imam. Moje želje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u
jednom liku, stvarnijem i ljepšem od
mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet
ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan
pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam
pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega,
siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u
osjećanje.
Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva,
moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna
mi je da joj se divim i da nad njom osjetim
svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga
kumira, da mu stoji iznad pečinske vatre,
zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi,
neba, samoće, da traži od njega obične stvari
ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća
oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i
da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega
strahovi bili preteški, nade bez korijena,
radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali
bliži
Mesa Selimovic
dandanela
(cutolog u emigraciji)
2011-02-20 12:07 PM
Evo Zhuzhu-le da dodam i ja jedan od mojih omiljenih citata:
„Ljudske strasti su zagonetne, a deci je isto kao i odraslima. Oni koji su tim strastima obuzeti ne mogu da ih objasne, a oni koji nešto slično nisu nikada doziveli, ne mogu da ih shvate. Postoje ljudi koji stavljaju zivot na kocku da bi osvojili planinski vrh. Niko, pa čak ni oni sami, ne mogu sebi da objasne zašto. Jedni sami sebe unistavaju da bi osvojili srce neke osobe koja ne želi ni da zna za njih. Drugi se opet unistavaju zato što ne mogu da odole uzivanju u jelu ili picu. Neki veruju da bi mogli biti srećni samo ako bi bili na nekom drugom mestu, a ne tu gde jesu, pa ceo svoj zivot provedu putujuci svetom. A neki nemaju mira sve dok ne postanu mocni. Jednom recju, ima onoliko razlicitih strasti, koliko i razlicitih ljudi. ”
