Desice ti se.

Desice ti se u zivotu naici ćeš na ženu...koja će te mamiti i odbijati u isto vrijeme.

Hoće.

Znam.

Mamice te svojom ljepotom koju oko ne vidi.

Dusa se ne može ocima sagledati. Nju samo osjetis. Prepoznas. Srcem.

Prepoznat ćeš u njoj dio sebe. Prepoznat ćeš u sebi dio nje.

I dalje mislis da neće?
A ja znam da hoće.

Mamice te, a odbijati u isto vrijeme.

Odbijace te onim što ti, samo ti vidis i sto te plasi. Jer vidis u tom strahu dio sebe. I to je ono sto te odbija. A zeljet ćeš je uprkos svemu. Potiskivat ćeš osjecaje u sebi. Gurat ćeš ih negdje, ni sam ne znaš u komru duse...negdje duboko u sebi. U zaborav. Jer ne želiš da želiš. Želiš da ne želiš. A želiš. I ne želiš. Ne zeleci želiš.

Želiš da ona tebi, takva, tebi ne treba. A i treba ti. Jer je ona ničija. Da li je?

A plasi se. I taj strah prenosi na tebe.
Osjecas da želi biti tvoja. Sve govori i ukazuje na to. Svaki pokret duse. Svaki tihi uzdah. Svaki priguseni smijeh. Svaki talas srcem.
A brani se od toga.
Gruboscu.
Rijecima.
Skrivenom ljubavlju. Jer sto manje voli, manje joj nedostaje.

Bjezi.

I vraca se.

I svaki put kad se vrati tebi će se učiniti da je tu…na trenutak ćeš reci sebi ona je moja. Ona to jeste. Ali nije.

Sama ne zna šta bi.

Desi joj se jutro...ljubavno. Puno...nade. Ushicenja. Sreće. Zelje. Osjecaja da je „nečija.” Jutro kada sebe daje. Cijelu. Na dlanu. Nesebično. Kao tek rodeno dijete svijetu.

A onda joj se desi noć.Tada osjecaj tuge, sjete i melanhonije preplavi...

Oh, ta cudna, ničija žena.

Tada će te, ocekuj to, gurati od sebe.
Brani se od tebe. Brani tebe od sebe.
I čini joj se može to ona. Možeš ti to, jer je to što želiš. Sto tebi treba. Sto ona želi. Sto njoj treba.

Ah kako samo laže...

Laže da želi da odes. Laže da će tako lakse biti. Ljutnom na nju pokusava sebi da olaksa...da lakse prebrodi...da je neko kroz ljutnju zamrzi...jer s mrznjom se zna nositi...a šta će s ljubavi?

Sama.

Navikla je ona na to. Na nju. Samocu. Jer se vole do iznemoglosti.

Bolje je...lakse je ovako.

Noć.

Kada samoca ulazi u svaki kutak duse, uvlaci se nepozvana u postelju...spusta i ostavlja nevidljivi otisak na jastuku.

Stisce, pritisce, gusi i sapuce sve sto govor jutra i popodneva nadjacava. Ulazi u svaki kutak. Grebe. Udara. Vice. Lomi. Ne napusta dok ne dobije zadovoljstinu.

Ona ustaje. Pa lijeze. Zatvara oci, stisce ih svom snagom u nadi da će ona nestati. Da će odustati od nje. Kako bi lijepo bilo nemati oci...zaboraviti da ih imaš...da ne znaš, ne vidis, ne cujes, ne osjecas...ništa.
A žena i dalje pokusava nemoguće. Osjeca da izlazi iz sebe, i smijesta se u dnu kreveta i bezpomocno gleda tu borbu izmedu svijesti, razuma i srca...

Noćisu najteze. Jer je samoca tada najjača. Kada govor dana noc preuzme, obrgrli svojom tisinom... Kada se muci pitanjima...koja nisu nova..već ona stara, već videna...kad je sve sazrelo u njoj...a sve još zeleno...kad se sve iskristalise. A sve mutno u isto vrijeme. Prekrivenom velom ceznje koju ne vidi...koja je tajna za nju. Kada joj se čini da treba primiti sudbinu onakvom kakva jeste...da se preda pa kakav god ishod bio...jer najteze je prema sebi biti strog...i sebi oprostiti...a kad oprostis sebi, oprostices i drugome ono sto sebi nikad ne bi...

Predaje joj se.
A šta drugo, kad je ona jača od nje. Na kraju ionako pobijedi.
Na kraju kada dusa lezi totalno ogoljena u tami tada ona odlazi i ostavlja staklene perle. I u svakoj perli, jedna iskra nade, iskra duse iscezne. Slabost li je popustiti i prepustiti se iskusenju samoce? A možda i nije...možda je njena hrabrost u tome što se prepusti i pogleda joj u oci. Jer svijest pocinje biti jasna u tami…u sami.

U tami postelje zadnji napori svijesti napustaju...i tada osjeca kako se hladnoca uvlaci kroz tijelo...kosa joj postaje hladna...prsti, ruke, bedra...a ples izmedu samoce i nje se nastavlja...i onda od svega samo misli ostaju...tijelo kao da nestane, iscezne...a ona želi da iscezne sasvim...da nestane i da sva bol utihne...da se smiri...stopi u...ništa. Ali kako samo sebe obmanjuje...kako nalazi utjehu u tom ništa...a zna, da je to sve.
Usamljenosti je potreban saputnik...i možda ne pita ko je ona...ali je prepozna...ona to zna...jer onaj ko to ne zna samo je bio usamljen...nikad sam...a šta biva gore? Samoca ili usamljenost...U samoci si sam...naprosto sam...fizicki sam. Usamljenost nosi tezinu samoce i kad si sa nekim...
I onda ona... kaže laku noć.

Tada je izmucena, rastrojena...ljuta...

Sama.

Skrhana noćnomborbom...jutru se preda otvorenih ociju...docekaju je sve boje nijansi jutra...miris vjetra u nozdrvama...dodir sunca kroz oblake...

I opet joj se pocinje javljati...dobro znani osjecaj. Vrteska. Na kojoj svako malo sebe sama sretne. Povratka nema. A ostanak nemoguć.

I kome ona treba...takva? Tebi?
Ne.
Znam to.
Kao sto znam da ćeš je sresti...
Znam da je tako.

Znam. Pricala mi je, kad je sretoh...tamo negdje...u parku snova...zamotanu u ljubicasti sal sakrivenih ociju iza naocala...A ja znam da su bile tuzne. Njene rijeci i njena samoca mi je sve to kazala. Sve...o tebi. Gledala sam je i shvatila da se sva nasa unutrasnja ljepota pa I ruznoca se ocitava na licu. Svaka bora nosi jednu pricu. A one krase lice, kao sto naše price krase nasu unutrasnjost. Njeno lice, iako pola sakriveno je pricalo. Sve je kazalo...i ono sto ni ona sama nije bila svjesna...

Ostavih je tako samu...prepolovljenu da nastavi svoje popodne, pitajuci se kakva će joj noc biti...iako je na to znala odgovor...

Pitala se cija je?

Ciji je ona komadic svemira?

Toliko godina potrosi davajuci, nesebično davajuci sebe - i nije joj zao - ali davajuci se tako svoju sreću je vidjela samo u ocima drugih...a šta je s njom?

Da li postoji neko na ovome svijetu ko će reci:„Znao sam da postojis, znao sam da ćeš doći. Ti si svoja.
Ti si moja.
Ima li?

Desice se sve to.

Vidjet ćeš.

I shvatices da je ona voljela vise tebe nego sebe. Ali je njen strah od tebe bio isto, ako ne i veci od potrebe za tobom. Pokrenuo si je...i vratio sebi...dok ne dode trenutak konacne samoce...potpune smaoce...u kojoj će potpuno sagoriti u ništa...i onda će konacno, biti...ničija.

I tada će otvoriti svoje snove koje nose dah vjetra sa sobom koji joj obavija dusu mirisom ocima nepoznatog cvijeta iz blata i korijenja iz kojeg nice. I tada će prepoznati sebe. Prepoznace tvoj miris kroz sutnju koja sve govori. I u mirisu će vidjeti oci koje joj se smijese.

Vjecnost cuva dusu. A ona cuva ljubav.

Sve sam ja to čula od nje. Sve je ona meni rekla...a da ništa rekla nije. ”