Među prvim pahuljama

Ne želim nocas da zaspem.
Bjezim sto dalje od kreveta
da me san ne prevari,
da mi san ne pokvari ovu javu.
Ne želim nocas da umrem.
Ako je sudjeno,
neka me mimoidje ta trulezna otrov,
barem dok ne ucrtam
na papir konturu svake pahulje
koja mi se veceras
uplitala u kosu,
barem dok ne utisnem u hartiju
svaki otkucaj raspomamljenog srca
koje je veceras tuklo kraj njegovog.

Bio je veceras nas prvi snijeg.
Bili smo veceras i mi,
prvi put na snijegu. Zajedno.
I prvi koraci,
tik jedni uz druge,
i prvi tragovi,
tako malobrojni u prepunom gradu.
A danju je grad tako pun,
kao otvorena kosnica
prepuna uzrujanih pcela.
Jurimo, letimo,
ujedamo,
i zujimo, zujimo.
Veceras nas je bilo malo van kosnica.
A opet smo zujali,
s tim sto su se ove pcele i smijale.
I grudvale,
i vrtjele,
i gutale toliko pahulja
i molile se u moru istih.
I htjeli smo prolaznicima da bacamo kisobrane,
i htjeli smo da mirimo posvadjane parove,
i htjeli smo da svakog sofera izvucemo
iz topline automobila iz kojih su nas ovi
gledali kao cudake.
A cudaci su bili oni.

Moj mili Oce,
ne bih još da zaspem.
Ne bih još da umrem.
Želim još koraka sa njim
po snijegu,
želim još mnogo puta da me
vrti po istom,
želim i kikotanja,
i saputanja, i nadanja i drhtanja.
Želim da budem i Snesko Jelic,
i da po klupama pišem poruke,
i da sam cupava, i da sam pokvasena,
i da sam pcelasto zujava
među te bijelicaste, kokosove pcele.
Raduj nas, Oce!
I daj nam znanja da
radujemo i mi Tebe!