„Uh, opet pocinje. Zašto je morao ići sa mnom?” - mislim se ja. „Samo da kupimo i idemo kuci.”

Zima na pragu...Miris snijega koji pada i koji se sprema obuci grad u bijelo osjeca se u nozdrvama.
U plucima.
U dusi.
Dobro poznati miris.
Sarajevska zima.
Dolazi.

Pada, lagano...polako, njezno, tiho...kao da miluje grad...

Vrijeme je za nove cizme.

Moj otac, koji iako jako osjecajan (saznah, mnogo, mnogo godina kasnije) nikad nije znao, nije umio...a možda ga je bilo i sramota tada pokazati osjecaje. Uvijek strog, pomalo namrgoden, često zamišljen i uvijek u zurbi...nikad nas, djecu, nije ljubio ili rekao da nas voli. Sem za „praznike”, kad je eto, da kažem, morao.
Kad je bio red.
A reda se drzao.

Elem, odluci on da ide sa mnom u potragu za cizmama.
Avaj!
Meni je već **. Zar ne mogu sama?

„Uh” - mislim se ja i dalje...

Od radnje do radnje, biranje, probavanje, mjerkanje...a ja već odabrala. Oko zapazilo crne, od talijanjske mekane koze...

„Ma ne stoje ti te nekako fino. De probaj ove. Ha, šta mislis?” - gledajuci me najplavljim mogućim ocima na svijetu...kako sam, pa i u tom momentu htjela mu reci:„Daj jedan krug tih ociju”...a da on kaže, „ 'ajd ne budali, cuj daj joj krug ociju”...sa sve smijeskom u njima...i smijeskom u uglu usana...vidi se kako uziva da je neko njezan prema njemu. A krije. Ili pokusava. Sramota ga. Musko je.

Za njegovu ljubav, a i za ljubav njegovih ociju, probam i te i druge i sledeće i treće i pete...ali oko ostalo na onim...

„Meni se one svidjele”
„Koje?”
„Ma, znaš, one...”
„Ali stvarno ti ne stoje fino...ti tako malesna, a one nekako...pa dugacke brate”...
„Pa to je sad u modi” - neckam se ja...umiljavam poglednom i rijecima...znajuci da nekad...„upali”...
„Ma kakva moda, tebi je tek **...cuj moda”...

Uh, opet komplikuje...zašto li je morao ići sa mnom...kao da ja ne znam šta mi stoji i šta je u modi...

U tramvaju sam sjedila do prozora. Napolju već mrak pao. U prozoru sam vidjela njegov odraz i kako se u par navrata naginjao iz svoje stolice kao da bi nešto rekao...ali svaki put bi se vratio kompletan u svoju stolicu i odustao. Paket s novim cizmama je sjedio na mom krilu i bio mi je tezi...od kamena.U paketu su bile mekane cizme. Ali nisu bile „dugacke.”

Pred sam izlazak iz tramvaja na nasoj stanici se ipak nageo i rekao: „ Znaš, ako su ti se one toliko svidjele, one dugacke, meni će plata biti u petak, otidi i zamijeni.”

Par trenutaka sam ga gledala bez rijeci...skoro vidjela svoj odraz u negovim ocima i svu ljubav ovog svijeta u njima...Gutajuci suze sam jedva progovorila. „U redu je tata i ove su lijepe, tek mi je **, biće vremena za mode.”

Tek tada mi je sinulo šta „dugacke” za njega znace...Da ga nisam znala, ili sam mislila da ga tada znam, rekla bih da su mu se oci zamaglile. Pomilovao me je po ruci i tada sam tek primjetila njegove ruke. Grube, ispucale od rada.

Postidih se sebe.

Postidih se zašto sam uopste i govorila bilo šta.

Postidih se svojih djecijih godina i nerazumjevanja.

Nisam ih zamijenila. Ni taj petak, niti jedan drugi, naredni...

One su prezivjele i tu, a i narednu zimu.

Mnogo godina kasnije...hiljade pahulja bijelih se sprema...a ja na mjestu svoga oca...neka druga zima na pragu.
Ne mirise isto.
Nema voznje tramvajom.

Ali sve je kao...isto.

A ništa isto nije.

Vrati me momenat mnogo godina ranije...zatvorih oci na tren i skoro da sam osjetila miris one drage zime. Pred oci mi dode otac, voznja tramvajem. Njegove najplavlje oci na svijetu...Paket na krilu. I njegove ruke. Sve mi se stvori pred ocima u tren. Osjetih kako mi se pluaca kupe svim godinama nabranim suzama...

Prenu me njen glas iz razmišljanja.

„Mogu li ove da probam?” - pita ona.

„Možeš, ali su nekako ...”dugacke„.”

Njen zacudeni pogled mi je podigao ruku i pomilovao je po glavi...„Naravno, probaj, vjerujem da će ti lijepo stajati, iako si malesna i iako su dugacke”...

Nasmijala se na to, malcice nakrivila glavu, skupila obrve kao da me pita „šta ti je sad”, i dalje zacudenog pogleda kojeg nije skidala s mog lica, sve navlaceci „dugacke” cizme...

A ja sam u sebi pomislila...„Naravno da možeš, moj petak je bio juče.”

http://www.youtube.com/watch?v=Co9UVs96Fp4