Prijatelju
Prijatelju
Naviru sjecanja
iz nekog doba tamo,
davnog, možda stoljeca.
Veremena pecanja,
nas dvojica samo,
onoga zadnjeg proljeca.
Pognut na drugu stranu,
povlaceci udicu,
zapoce prica duga,
a kapljica vodena,
ili suza na licu
iz tog vremena,
teza mi je bila
od bremena,
sto neka sila,
jača od obojice,
natjera suzu na Tvoje lice.
U ova vremena druga,
prica nasa znana
teska i kao zivot duga,
osta neispricana.
U samoci
daleko od Tebe,
isao sam mislima Tvojim,
trazeci i Tebe i sebe.
I sve se bojim
da ljudi oko Tebe
nisu iz onog
davnog vremena
i da ne možeš sada,
onako kao nekada
„voljeti djevojku iz grada”.
Hvala prijatelju za rijeci ove,
sto kroz stihove,
upucujes oronulu starcu, meni,
o stalnoj zivotnoj mijeni,
da vrijeme neprestano tece,
proteklo vratiti se neće.
To sam znao i do sada,
da „ono” moje neće nikada,
vratiti se u istom izdanju,
niti ću biti u stanju,
preskociti potok podno livade,
u tom potoku i skoku su moje nade.
Pokusah, skocih i viknuh „hopa”,
nadjoh se u sred potoka,
mokar, porazen, ne vise mlad,
svu stvarnost shvatih upravo tad.
Sto okrutni zivot uli nadanje,
dade ti zivot i radjanje
i mladost bujnu punu snova,
da će neka vremena nova,
biti uvijek mlada i puna sreće,
da će vrijeme stati i neće teci.
Prevari me i zivot i ljudi
i moja glava luda,
ništa me više ne cudi,
sve je proteklo, nema vise cuda..
Sto za vas znace dani davni,
zar oni od lani?
Nisu davni godina pet,
već pedeset.
Kada kosa postane sijeda
i kada postanes deda,
tada će sjecanje na davnu mladosat,
biti radosat, radost i radost.
U ove dane stare,
sjecam se livada, potoka, bare,
gdje trcah s djecom bosonog,
o Slavonijo, dijelu zivota mog.