Beogradski cistac
coleicolinda
2016-04-22 05:03 PM
Gdje ću, kud' ću,ja ti na autobusku stanicu...
Tamoka mi moj Zika Pranjanac cisti...
„ Pomoz Bog cistacu” nazvah ja bozju pomoć Ziki...
„ Ja ti nijesam vise cistac, ja sam cistilac !”tavno meni otpisujue Zika..
Dosta mi je bilo klovnovsko izbornih kreveljenja, predosta
migranata i foliranata,fonema i grafema, dosta mi je svega...
„ Ziko,bola mi ne bio, zašto si sadli cistilac, stono kažu,
vazda si bio cistac!” ja ću mom Ziki s autobuske stan'će...
Zika odlozi metlu, pogleda prema SANU i nadje Vuku Karadzicu manu...
„ To je bilo po nesporazumu,,jerbo , niko me ne gleda dok cistim,
da me gleda neko,glede mog ciscenja bio bih cistac ” Zika lingvista,
nanovo drugosrbijanski Klajnista...
„ Ziko skeneru, šta ti ovo piše na metli, 'flying spot scanner?”
kvescenova ja Ziku...
„ Citac s katodne cevi !” odbrusi mi Zika,kao da je iz Brusa...
Beogradski skener, Sinisa Mali, Veso Simonovic, Blic, Laki popesnik,
Ceda i Sanak, u jeziku nam Srpskom danak...
------------------------------------------------------------------------
Ja, jasta nego ja, o jeziku jezika. O jeziku naroda.
Jezik! Narod. Jezici! Narodi!
Samo mestanin Srpstva nema jezika. Nije iz naroda.Nerazuman je mestanin...Svose.
Ruvarci su cuvali ruvo,mladino, na svadbama.
Kolarac je onaj cova koji je upravljao kolima,zapreznim.
Ko je jezik ? Ko je narod ?
„Umesto izraza narodi u stara vremena upotrebljavao se izraz jezici. O tome
se možemo uveriti u jednom od prvih tekstova na starosrpskom: u Žitiju svetog
Simeuna, od Svetog Save. Kad je Nemanjino telo stajalo posred crkve: ”I tako mnogi
jezici tada dodoše da mu se poklone i da ga sa velikom pocašcu opoju. Pojali su prvo
Grci, potom Iverci, zatim Rusi, posle Rusa Bugari, potom opet mi, njegovo stado sakupljeno„
Sumadijska narodna nosnja.Radomir Lukic. Sorbona. Rade brani doktorat.
Opanci...Franje, Franciske, Francuzi su u cudu. Cuveni doktori.
Pred njima, Srbin, Sumadinac u svojoj nosnji.
Nije isao na predavanja u Beograd, nije imao dinara. Radomir je samo
isao na ispite. Polagao ih kao od sale.
Sorbona.
Cuveni doktori blenu u Radomira Lukica.
” Na kom jeziku želite da pricam :volj' vam francuski, volja vam engleski „
rece Radomir u opancima i sumadijskoj narodnoj nosnji. Sajkaca.
Coban kraj stada, tezak sto okopaje vinograd, kosac sto slaze otkose trave.
Umorni. Pogrbljeni. Uz njih je knjiga Radomira Lukica :
” Osnovi sociologije„. Čitaju je u casima predaha, dok odmaraju pogrbljena ledja.
Valjace im, zlu ne trebalo. Da ne sove ili bulje u prazno, dok drugi pricaju.
Doce svetkovine i sela, nije zgoreg' reci nešto. Da razumiju nešto ili ništa.
Radomir Lukic je jezikom jezika sve objašnjavao. Jezikom naroda.
Ima ih i drugih. Uceni ljudi, ali ne po Radomiru Lukicu.
Cekljane vazda. Cekljani.
Pro je stara riječ jezika, ili naroda.
” Prođe pro mene...„ tako se kaže...
Pro bi znacilo : mimo ili sa strane...
Skup je neki. Selo se skupilo i veca.
Cekljan, sto nije iz jezika, drzi predavanje ili laganje...
Pralja, sto izapirase rublje na potoku planinskom,
zametnuta sa skipom na ramenu, stade da predahne dusom.
Pusti skip rublja...Slusa za casak predavaca ucenoga, pa će :
” Zalosni mi ne bili, vidite kako prica, pro sveta je...„
”