Nikada ti nećeš,
ni jednim delom svoje duše,
osetiti ono
što ja nosim u sebi.
Svu onu bol i muku,
i ljubav neuzvraćenu.
Sve one ljubavne jade,
i ruke umorne
od čekanja,
i nadanja.
Nikada ti muzo moja,
ni naslutiti nećeš moći,
koliko te je duša volela,
i htela.
A ipak, i pored svega,
da me povrediš,
ti nisi smela.
Ne ti,
kojoj sam vreme
i godine dao,
trenutke nepovratne.
Za našu ljubav se borio,
samog sebe lomio,
sve prepreke rušio.
Da bi na kraju,
ostao sâm.
Nikada ti,
svetlosti moja,
nećeš saznati kako je,
kada se beskrajno voli,
kada se odrekneš
i sebe samog,
u ime uzvišene ljubavi.
I zbog toga te žalim,
a žalim i sebe,
jer dadoh sve
što se moglo dati,
pa sad prazan stojim,
k'o stena.
Samo telo, u pokretu bez duše.