U GRADU OD PERLI

Krene tako vjetar da joj kosu mrsi
i da broji zvijezde što su se uvukle
jedne noći krišom dok su kroz nas srsi
kolali ko lava dok su vene tukle
nekim ludim bilom što ne zna za ritam
u gradu od perli ni mojem ni njenom
čijim ulicama ponad zemlje skitam
uvijek kad me snovi spoje sa tom ženom...

Njen korak i šapat pod ponoćnom suzom
svjetla neke lampe kroz neko sokače
i rime kojim sam kao kalauzom
svu noć otključavo brave što mi znače
više no što slutim noćas me odnose
u zemlju sretanja punu izmaglice
gdje držim na dlanu dvije kapi rose
u kojim još jasno svijetli njeno lice...

Njeno lice to je pjesma nad pjesmama
u kojoj sam bio jednom glavna rima
onda kad je fitilj gorio u nama
kojeg i večeras još u srcu ima
bar tako se čini dok iz svoga saća
prebrojavam dane što se tromi vuku
svjestan da se samo najdivnije vraća
tek kad ruka drži neku drugu ruku…

Taj gradić od perli što je bio spona
dok se vjetar u nas ušetavo kradom
biće uvijek dio sjajnog medaljona
u kojeg smo skupa uvukli se s nadom
onom što treperi kad se sve umiri
dok se trag svitanja na obzorju sluti
kada je potrebno tek da se zažmiri
da se vrate noći, časovi, minuti.

М. Б. Р.