Ono kad nisam otisla na Kabo Verde i nosila crvenu majkinu haljinu,

onu na pruge i kopcanje.

Kad przeno povrce puno ulja nije to što jeste već tvoj lik na patlidzanu.

Ono kad nisam čula pjesmu iz obliznje crkve, kad se tinejdzerke nisu gurkale

među sobom i glasno smijale ulicom u skolskim uniformama, rijetko jeftinim.

Ono kad im se ne mogu prebrojati zubi, ti lijepi zubi.

Ono kad setas gradom dok ti se tudji ves cijedi po glavi, djeca gadjaju stipaljkama,

a majke ne haju.

Ono kad se ukocim a plesala bih.

Ono kad sjedim na suncu od pruca ispletena.

Ono kad surferi nisu sminkeri.

Kad se kradu peskiri sa lijepom „slikom”.

Ono kad dan traje deset.

Kad mi je zao da spavam.

Kad osluskujem „pozdrave i čestitke” na zaboravljenom radiju,

kad razumijem jezik koji ne razumijem.

Ono kad je sve posebno i sve je jednostavno.

Kad žene cekaju muskarce, piju rum i gledaju u more.

Kad muskarci cekaju žene u koje gledaju i piju rum.

Svi nesrecni i svi srećni.

Ono kad pri kraju ulice osjecas nostalgiju za istom.

Kad volis sto si tu a nisi tu već daleko.

Kad su kuce u bojama a program crno bijeli.

Kad nisi debeo a debeo si.

Ono kad ti pišem razglednicu za istim stolom dok sjedimo.

Puno pozdrava s' kraja stola,

ljubi te tvoja
m.z.