Treci put pohodim ovu zaboravljenu zemlju. Ovdje raste samo divlja trava i divlji judi. Jutros smo pregazili veliku rijeku. Ljeto je Gospodnje 754, jun mjesec, petak.
Jednog konja je povukla matica. Oto i pratioci uspjeli su spasiti sanduke. Da li mi to saljes znak, o Gospode, da ovim divljim Germanima trebaju sveti spisi i bozija riječ.
Dvije zime uzasopno donose mi vijest sa sjevera da kapela Svetog Petra, koju sam im napravio od hrastovine zvrji prazna. Niko je ne pohodi. Sigurno još misle da u drvetu žive njihovi prljavi, paganski bogovi. Bezboznici. Ta sjekira, nevjernici nije pala preko vasih glava, nego preko kvrgavog stabla.

Papa Grigorije sad seta među svojim stablima mandarine. Sigurno ne glodje mocvarnu, bljutavu zecetinu.

Ota sam poslao naprijed da mi pribavi sljezov korijen. Ne mogu da gutam. Klonim se naselja i pokrstenih. Njih ću videti u povratku. Biskup Eoban sa svojom svitijom, nosi neke poklone i svete relikvije za podignute kapelice.

Danima putujemo. Mocvara i livade svuda unaokolo.
Da li je ova pustos trebala biti zaboravljena i ovdje na zemlji?
O,Gospode spasi me ovih bogohulnih misli..

Nedjelja je. Ne putujemo dalje. Ovo je krajnja tacka moga putovanja. Cekam povratak glasnika. Oni su poslati da po naseobinama objave moj dolazak. Ovo je moja posljednja nada da će primiti boziju riječ.

Dolaze u grupicama. Ne vidim žene i djecu. Prilaze mi blize. Neki od njih su naoruzani. Moji ljudi se masaju oruzja. Podizem krst.

„Ostavite se oruzja dobri ljudi. Dolazimo u miru. Samo dobrim se može pobjediti zlo.”

Osjecam toplotu sjeciva kako se razliva moji usahlim, umornim tijelom. Nestaje zvuka. Padam. Vjetar je u krosnjama hrasta.