Utakmica, ja u frci,
ganjaju se košarkaši,
s jedne strane neki Grci,
s druge strane ovi naši.
Prvo sjede, onda reče:
„Je l’ slobodno? Dobro veče!”

Okrenem se, ko mi smeta?!?
Ona – od baklave slađa,
kosa – žito krajem ljeta,
pogledom u srce gađa.
Pita: „Hoćeš kokice?”
Ja joj gledam okice.

Promače mi peta lična,
faul, kontra, kraj, sirena,
Zlatokosa priči vična,
brsti kao navijena.
Kaže: „Je l? Ja tebe gnjavim?”
Mislim da li da je davim.

Uspravim se kraj nje male,
umiljate kao mače,
iznenada, na sred hale,
lagano me prstom tače:
„Ej...sorry za ovu smetnju.
Jesi li za jednu šetnju?”

Šetali smo bulevarom,
ona mene – šćap! – pod ruku,
još toroče s istim žarom
ne sluteći moju muku.
Hukćem: „Mili Bože, spasi!”
I pitam se gdje se gasi.

Nadahnuće mi doluta
(il’ mi đavo šapnu ludi).
Poljubih je. Tad ućuta.
Glavu spusti mi na grudi.
Zagrlih je, uzdah pusti,
umiri se i opusti.

Od tad leptirići rade,
želja raste, srce štreca.
„Ljepotuška... Eh, ti gade...”
tepamo se kao djeca.
Jedno drugom nesanica,
ja i moja Lajavica.