Neizvjesnost

Eto ne znam kako da pocnem ovu pricu.Hajde da vam se predstavim za početak.Zovem se Radoje Miljanic a ovdje me iz miloste zovu Radodzi Mildzanik.jeboga kad odem kod doktora sestra zagleda u mene kao da sam cudoviste.Vjerovatno ocekuje nekog iz Kasmira s turbanom na glavi, ili nekog iz tih egzoticnih, nikad čuo, predjela.
Mislio sam,ranije, da promjenim to ime u Rod,Rad,Rid ili nešto slično ali sam odustao od toga.
Možda je presudno bilo to što vucem gene Marka Miljanova.Marko je,zaista,bio pozitivan lik kako zbog onog poznatog:„Hrabrost je braniti sebe od drugog a cojstvo braniti druge od sebe”,tako i zbog toga sto nije bio dupelizac i uvijek se nešto bunio,a ja obozavam buntovnike.E sad,koliko je vjerovati mom caletu to je sasvim drugo pitanje.

„A gdje se vi to nalazite Radoje”,neko ironicno dobacuje iz publike.
„Šta vas briga,to i nije toliko važno”
Izvinite za ove upadice.Ja tako u svojoj glavi imam publiku s kojom komuniciram s vremena na vrijeme o raznim stvarima.Ne znam,možda je to neka greška u mojoj glavi,a ,možda,i svi drugi imaju publiku,neki hor,dobrovoljno drustvo voajera ili već nešto slično.

Eto,probio sam led.Nešto kao olaksanje bucnulo je u vodu.

Ja vam spadam u nepopravljive ranoranioce još od rane mladosti.Ranije sam bio nocna ptica.Nije bilo zurke koju bih propustio,ali skoro svaki put bi se iskrao pred zoru ostavljajuci za sobom prazne flase,bucnu muziku i gomilu tjelesa prebacenij jedno preko drugih tako da nisi mogao da razaznas cija ruka je u cijem dupetu.Bio sam prihvacen u drustvu,da ne kažem omiljen ali setajuci tako pored Miljacke od Drvenije do Skenderije,ne videci prst pred okom od magle i smoga koji su se ljubakali početkom Oktobra i nisu prestajali sve do Aprila ja sam bio uzasno usamljen,cvokotao sam od zime i nisam znao gdje da podjem.

Jutros sam poranio na posao.Svakog jutra trcim kao sumanut da uhvatim tu uzasno brzu stocetrdesetosmicu.Pocetak je Oktobra,divno jutro koje nagovjestava jedan vedar dan.Steta sto su duz čitave ulice,s obje strane,posjekli drvored.Neka alava buba je napala javorove i lipe,brzinom svjetlosti se prenosila i na ostalo drvece.Čak su i dva jablana,preko puta skole,morali da posjeku.Jeste,posjekli su drvece, na brzaka samljeli panjeve(vrlo su interesantne te masine za mljevenje panjeva)i posadili novo drvece.Biće to lijepa stabla kad porastu.Ah,konacno i stocetrdesetosmica.Malo kasni tako da sam ja već poceo da setam gore-dole,od bandere do trotuara i nazad.Nekako sam suvise nestrpljiv u posljednje vrijeme.
Obično nikog nema u autobusu.Prva je stanica,a i suvise je rano.Simpaticni vozac me uvijek uctivo pozdravi.Ja mu uzvratim pozdrav,uljudno takođe.Odmah zatim tražim mjesto u autobusu.Obično pazim da ne sjedim na tockovima jer u posljednje vrijeme,uvijek,čitam neku knjigu tih cetredeset i pet minuta do posla i nazad.Nije zgodno ako sjedite na tocku i čitate.Imate osjecaj da vam sva slova poispadase iz knjige a ti vozaci,nerijetko,jurcaju kao da voze krompir.Bas sam se napalio na citanje u posljednje vrijeme.Procitao sam dvije knjige za petnaest dana,a,evo,poceo sam i treću.To mi se nije desilo još od vremena kad sam setao pored Miljacke.
„A koju knjigu čitaš Radoje”
„Šta te briga”
Vidite li vi šta je ta publika.Sve hoće da zna„
”E,ne može.„

Ta stocetrdesetosmica je kruzila kao blesava okolo,naokolo da ne bi,slučajno,zaboravila nekog.O svima i svemu se vodi briga i racun.Svima je važno da oni o kojima se vodi briga uredno plate racune.Tačno se zna ko brine a ko placa.

Elem,stocetrdesetosmica vijuga kao zmija između tih socijalnih zgrada u još usnulim predgradjima.Mahom ulaze Crnci,tek po neki Kinez,Filipinac ili bilo ko već.
Poznajem neke Crnce s kosarke.Cesto odem na taj basket a volim da igram s Crncima.Znaju da igraju,a i ako nisu bas najbolji budite sigurni da će ostaviti srce na terenu.Ja sam,inače,dobar basketas,nisam bog zna šta na dva kosa,ali tri na tri sam veoma dobar,čak i odličan na momente.Bio sam među boljim u generaciji.Možda je,jedino,Boro bio bolji od mene.Ljudi moji kakav je suter bio Boki.Jednom su ga polu-pijanog,pravo iz kafane,doveli na prvenstvo skole.Boro nije imao ni sorc,ni patike ali su mu već nasli nešto i covjek je ubacio trideset poena za poluvrijeme.Boki nikad nije masio.Kasnije kad smo igrali za klub neku kup utakmicu protiv Bosne Boki je ubacivao kao lud.Na kraju smo izgubili ali jedan od protivnickih igrača je u prolazu pitao Bokija:”Na cemu si ti majke ti„.Da je nešto tako vidjeno na koledzu u Americi vjerovatno bi neki skaut tutnuo ugovor Bori pod nos.Ovako je samo zavrsilo ovim poluironicnim:”Na cemu si majke ti„
Boki nije mario za to,nije bio laktaros.Ostala je,samo,kafanska legenda koja na kraju ispari sa alkoholnim i drugim isparenjima,ili ostane,kao uspomena,u nekim glavama kao sto je moja.

Konacno sam izabrao sjediste u stocetrdesetosmici negdje u sredini,do prozora naravno.Zagnjurio sam glavu u knjigu upijajuci sadrzaj kao sundjer.Krajickom oka sam registrvao samo promjene u svjetlosti uzasno brzih pokretnih slika kuce,drvece,nebo,ljudi,ljudi,nebo,drvece,kuce i tako u nedogled.Negdje na sredini poglavlja lice mi se razvuklo u osmijeh.Naime glavni lik je konstatovao da se poslije prvog seksualnog iskustva osjecao kao konjska guzica.To me oborilo sa sjedista.Putnici su pomislili da mi je pozlilo. Ništa,nista,sve je u redu”.Ja ne vodim racuna o izrazavanju,često psujem i bogoradim ali još nikad nisam opalio:„kao konjska guzica”.
No,to me podsjetilo na moje prvo seksualno iskustvo.Boze,kao da je bilo juče.Ja i Greta smo izasli u neki mondenski bar.Bilo je nešto kao nepisano pravilo da se tu ne ulazi bez kravate.Sjecam se kako sam molio stariju sestru da mi pomogne jer nisam imao pojma o kravatama.Pristala je tek kad sam joj obecao da ću je voziti,ne znam ni ja gdje već.Greta je izgledala fantasticno u nekoj crvenoj suknji i sakou iste boje,možda i bolje od njene slavne imenjakinje.Uspjela je da me nagovori na ples samo zato što sam volio Azrine balade.Sve je bilo u redu dok me Greta,odjednom,nije socno poljubila razvukavsi poljubac na jedno pet minuta.Odmah mi je prisao neki glavonja da me upozori.Bio je malo razrok pa nisam odmah skontao da se obraca meni.Prica sa mnom a gleda za susjedni sto.Doslo mi je da ga mlatnem onako glavatog ali umjesto toga platio sam i izasli smo u noc.Pratio sam Gretu kuci i ni sam ne znam kako smo se već nasli u nekom objektu u izgradnji sa daskama,ciglama i ostalim gradjevinskim materijalima svud uokolo.Bilo je mracno i nas dvoje smo bauljali sluteci prostor,vodjeni zeljom.Onda je Greta,iznenada,upala u neki sanac raskrvavivsi koljeno.Pokusavajuci da joj pomognem ja sam nagazio na ekser koji je virio iz neke daske koju nisam zapazio.Sad je Greta pokusavala da pomogne meni dok sam skakutao na jednoj nozi ne smijuci da se oglasim da nas komsije ne primjete.Elem,da ne idem u detalje,sad razumijem upotrebu konjske guzice.
Moram da pomenem i moju drugu,od ukupno dvije djevojke koje sam volio.To je zanosna Ser.Bila je pet godina starija od mene.Naravno,izgledala je kao njena slavna imenjakinja iz mladjeg plasticnog doba.Volio sam da provodim vrijeme s njom.Mogao si da odes s njom u bioskop,pozoriste ili na koncert a da ti ne bude dosadno.Znali smo satima pricati o knjigama koje smo odvojenoi citali a zajedno prepricavali.Bili smo vise kao drugari sve dok se nije pojavila s drugim tipom na jednoj zabavi koju je organizovao moj drugar.
U svakom slučaju ni sam ne znam kako sam se nasao u drustvu dama tako raskosne ljepote.Ja,zaista,nisam bio ništa posebno.

„Au Radoje,ni manje ni vise Greta i Ser.”,neko je dobacio iz publike.
‘Pa šta.To i nije bilo tako daleko od istine.Možda čak i za nijansu u korist mojih dama ‘

„Ali Radoje,zašto su te obadvije sutnule”,opet neko iz publike dobacuje.

„Nije bitno.Ne zamjeram im.Desava se to”.

Kad malo bolje razmislim danasnjoj prosjecnoj ženi su potrebna tri muza.Jedan za oko kuce,drugi da mlati lovu i treci da bude prijatelj.
E sad, kako bi se ko snasao u krevetu nemam pojma.

I stocetrdesetsedmica je stigla na posljednju stanicu.

„Hej Radoje,zar nije stocetrdesetosmica”,publika negoduje.

„Pa jeste,naravno,stocetrdesetosmica.Samo provjeravam da niste zaspali.

I u mojoj firmi,ponekad,organizuju zurke.Ili neko napusta firmu,ponekog nabiju nogom u guzicu tjeseci ga da ta peta i nije toliko tvrda,za neki praznik,kad se žene,udaju pa razvode i tome slično.
Nije bilo zurke koju bih propustio iz cisto kolegijalnih razloga,ali skoro svaki put bih se iskrao,ostavljajuci za sobom prazne flase,bucnu muziku i gomilu lica koja se,skoro,sudaraju da ne možeš razaznati ciji je nos u cijem dupetu.Bio sam prihvacen u drustvu,da ne kažem omiljen,ali setajuci tako pored rijeke,ne videci prst pred okom od snijega i vjetra koji bi se ljubakali početkom Novembra i nisu prestajali sve do Aprila,ja sam bio uzasno usamljen,cvokotao sam od zime i nisam znao gdje da podjem.

Eto to je kraj.

Nebom se prolomio gromoglasni aplauz.
To je publika,napokon,izasla iz Radojeve glave.

B.R.”