Žuta polja

Štef kopilane jedan,ako te dohvatim ni Bog te spasiti neće..-bjesnio sam u sebi ,čučeći u žitkom blatu Žutih Polja.
Komarci su navirali u rjevima na mene.
Lagano pput ptičijeg sna pomjerih se u trščak.
Baruština je zaudarala vjekovnim truležom,ali ipak na mahove bih namirisao u tom kiselkasto otužnom smradu i dobro poznat slaktasti miris.Miris koji tjera na povraćanje. Miris krvi.
Ljudske krvi.
Uf kako bih sada rado zapalio .-bublnjala je u meni želja za dimm i nikotinskim udarom.
Ali i kada bih htio i rizikovati da se otkrijem žarom cigarete,ne bih je uspio upaliti i pored najblje želje i volje.
Mutna i smrdljiva tekućina,odavno je ispunila sve mje džepove,skvasivši sve unutra.
Ala ću smrditi na Žuta polja.-nametnu mi se misao.Apsurdno ironična.
Da smrdiću ,ali ako se izvučem odavde.-prekorih se bezglasno.
To jest ako preživim.Ako preživim batice moj.-uključi se surva logika.
Osjetih kako mi se koža lica zateže uslijed nanesenog sloja ljepljivog,tmastog blata,kjim sam se namazao da spriječim silne zujave krvopije ,koje su uporno se zalijetale na mene.
Iz daljine doprije gakanje probuđene patke i nakon toga varljiva tišina opet poklopi močvare Žutih polja.
Tišina koja je svjedočila da me traže i lagano češljaju trščak nadajući se da ću nekome doći na nišan.
...

Čuj stari moj,pa za kaj si tliko napudren?-ubjeđivao me je Štef,dok sam sumnjičao razmatrao njegovu ponudu.
Stari mj ,pa to ti je niš,bumo pokupili te pizdeke i provozali ih do tog rita.Bumu malo zirnuli,nekaj fotkali i kad okvase rit,bumo se vrnul u Motel.
Ma ne znam,kji će !@#$ u Žutim poljima? Pa tamo i mi lokalci rijetko zalazimo.Čovječe zafrkano je ulaziti u te ...ene bare.
Ma čuj stari ,pa ko ih šljivi,nek i pocrkaju u tim baruštinama,al stari moj daju dobre peneze,ne.Kaj ti ne treba friška lova starec moj,ne.Bumo vzel peneze,odpeljal ih do tih Žutih polja,i nek se fukaju.Kaj nas moril biga za njima.
Uffffffffffff...ubjedio si me Štef.
Pa starec moj ,zakaj bi mi bili niš korist za nas.-nasmija se Štef,sitni švercer cigaretama i šećerom iz Bosne u Hrvatsku preko još uvijek nepokrivenih šumskih staza.

... ...

Ali puno prije toga...

...o Gospode moje mane nemoj gledati...
( molitva Anđela potamnjelih krila )

Zatvorenici ,gdje ste ih smjestili? – obrati se visoki muškarac,mladolikom mladiću,pirgavog lica.
Haaa...ustaše,evo ih tu u podrumu.-odgovori mladić liznuvši nervozno usne jezikom,gledajući trojicu muškaraca obučenih u različite dijelove uniformi.
Jesi ti stražar?-obrati mu se opet visoki muškarac.
Aha...ja sam.-promrmlja mladić pirgastog lica.
Otključaj ,hoću da sa njima popričamo.
Ali komandir...-zabrza mladić u ulozi stražara.
Koji komandir? –postavi pitanje visoki muškarac,ne povisivši ni za pola kadence glas.Smireno poput leda na planinskim jezerima.
Milovan,komandir Milovan je reko da ...
Ma pusti Milovana,i otključaj ta vrata da vidimo zarobljenike i da popričamo sa njima.-uzvrati mu visoki muškarac jednako poput bure koja nezaustavljena silazi sa visokih oštrih planinskih vrhova.
Milovan je reko da ne pustam nikoga do ustaša...
Frenč...ponovili ova budala još jednom ime ustaša,sasuću mu sve zube u grkljan...-oglasi se nervozno mladić iza visokog muškarca.
Pričer...polako,nemoj pizditi.Ne zna dečko.
Okrenu se opet mladiću pirgastog lica.
Slušaj,otključaj ta vrata i nemoj se zafrkati pa ponoviti ime ustaša ,jer ovaj lik iza mene će ti sasuti zube u grlo.Vjerujem da ne znaš,ali on ih je prvi nanjušio i mi smo ih zarobili gore na Ljevačkoj kosi.I da to su ratni zarobljenici a ne ustaše.To je velika razlika.Znaš brate?
Ali Milovan,to jest komandir...
Pušti ti tog Milovana u pičku materinu,i otvori vrata,majmune,da ih ja ne otvaram.Budaletino pa zar ne vidiš da je pred tobom major ,gluperdo nijedna...
Pričer ...cccccc.Ne pizdi.
Razumijem majore.-ukruti se mladić.
Ajde stražaru otključaj nam vrata.-obrati se pirgavom.
Evo ,evo...
Ni hladnoća memljivog podruma nije mogla prekriti ustajali miris pišake i usirene krvi izmješane sa bljuvotinom.
Uffff,ovo im je izgleda smještaj bio i ranije...namršti se gadljivo Pričer ulazeći.
Dvojica muškaraca poluodjevenih, skupljeni u bespomoćan položaj,ležali su na betonu u ćošku,hladne prazne podrumske prostorije.
Pozdrav Vama neprijatelji .-oglasi se Francuz.
Pfuuj.-pljunu jedan od zarobljenika.
Ne pljuj-iskorači Pričer –Frenč te je pozdravio,kako dlikuje našem bratstvu.
Polako Pričer.-zaustavi ga Francuz.
Uštedite sebi snagu momci,ništa nećete postići što se kovriježite i prkosite,došao sam da vidim kako ste i da Vam uzmem imena,i naravno ako šta možemo da vam olakšamo dok smo tu...
Lažeš!-prošišta zarobljenik.Vi ste došli da nas poubijate.
Ne.-prekide ga Francuz.
Da smo htjeli pobili bi vas gore na Kosi.Jer moja ekipa vas je zarobila .Pričer i još trojica.
Pričer –okrenu se Francuz mladiću iza sebe-moram te pitati iako već znam odgovor,niste im vi izmjenili lični opis?
Ma ne Frenč,standardna procedura kao u većini slučajeva.imali smo dobar prostor i vrijeme i iskoristili smo.Ali pipnuo ih niko nije.
Nisam ni sumnjao.-okrenu se Francuz zarobljenicima.
Ko Vas je tukao?
Odgovor izostade.
Pitam vas ponovo ko vas je tukao ?
Tvoji...procjedi zarobljenik.
Jesi možda zapamtio možda neko ime?
Zarobljenik kratko odmahnu glavom .
Kuki-okrenu se mladiću koji je dotada ćutao i gledao prizor ne reagujući.
...idi i pronađi im čizme,vidiš da su ih ovi lešinari operušali ,i pronađi im nekakve vjetrovke posmrzavaće se ovdje noćas.
Ok Frenč.-klimnu glavom mladić i izađe.
Pričer imaš li nešto od hrane ili pića ,daj ljudima bar da zavaraju glad.
Pričer razveza ranac i poče preturati.Evo imam malo rakije,evo malo kruva i ima nešto malo meda u teglici.
Daj im.
Pričer priđe zarobljenicima sagnu se nudeći im oskudne namirnice: Evo uzmite,jebi ga nije nešto ali Rat je.
Dvojica pretučenih i uplašenih mladića razgoračenih čiju su zurila u namirnice,ne usuđujući se pružiti ruku ka njima.
Uzmite ne bojte se.-stavi namirnice pred njih Pričer i uzmače korak unazad.
Kriveći lice od bola zarobljenik posegnu za kruvom.Prelmi ga i dade polovinu svojem sapatniku.
Uzmite med,domaći je planinski iz ovih sela.A rakija je tek gromovača.Vjerujte mi .
Ajde nešto pojedite pa će te onda dati mi svoje podatke da vas prijavim kao ratne zarobljenike.-brati se Francuz ,zarobljenicima koji su halapljivo gutali komadiće kruva.
Prekinu ih dolazeća galama i Kukijev glas,ljutit.
Izvini kapetane Anđelkoviću,ali otkači,evo ti dolje Frenča pa na njega pizdi.Ja samo izvršavam njegova naređenja.
Nahrupiše u prostoriju Kuki i već odavno omlohavjeli kapetan Anđelković.
Pa mater mu psujem Francuz šta sada to izvodite.-zajapuren i iznerviran kapetan u tijesnoj maskirnoj uniformi obrati se Francuzu.
Sačekaj Anđelko. Kuki uspio si ?
Ma kako da ne Frenč,malo su se nećkali privremeni vlasnici,ali kada sam ih ljubazno zamolio pristali su vratiti,bespravno oduzetu imovinu prijašnjim vlasnicima,tj meni.kao njihovom zastupniku.-zacereka se kratko Kuki.
Ma !@#$ si ih ljubazno zamolio.Na onoga ludg Milojka potegao je pištolj i natjero ga je da se izuje na sred kaljuge.A onom Stanimiru je rekao da ako se ne izuje odmah da će morati kasnije svoje noge vaditi iz čizama.-planu Anđelković nakon Kukijevog odgovora.
Ali nisam primjenio silu,nego sam im ljubazno i slikovito obrazložio svoj zahtjev u vidu molbe da odmah izuju čizme.-uzvrati Kuki.
Ma pusti to Anđelko,zašto se toliko buniš.Pa zar te tvoje barabe seoske nisu mogle ljudima umjesto njihovih čizama ponuditi nešto drugo da obuju,a ne ovako polugoli i bosi da leže u ovom grobu?
Pa jesi li ti normalan,pa to su ...
To su ratni zarobljenici koji će biti otpremljeni sutra u komandu korpusa i koje smo ja i moji zarobili,i hoću da se prema njima postupa kao sa ratnim zarobljenicima.- Jel ti jasno kapetane Anđelkoviću.-utiša glas Francuz gledajući netremice zadriglog kapetana.
Razumijem gospodine majore.
Ok Anđelko. Kuki daj ljudima te vjetrovke i idi im pronaći nešto za jelo pa ćemo kasnije navratiti opet do njih.
Okrenu se ka izlazu,a zarobljenik mu se obrati tiho ,izmučeno.
Francuz...
Da.-zastade Francuz okrećući se ka njemu.
Hvala ti Francuz...i,...i...ko ste vi ????
Francuz se zagleda u njega i sjetno osmjehnu.
Mi...ko smo? –zaklima glavom,uzdahnuvši.
Mi smo ti nesretni ljudi u još nesretnijim vremenima.
Napusti prostoriju,a Kuki ih pogleda i nadoveza se: Frenč je pomalo filozof,ali znaš mi smo ti Anđeli. Anđeli potamnjelih krila.