Bokeljska



Bio sam, šjora Mare,

umore

sam

bio.

Željan slasti slane

mladosti mirisa,

sam bio

Ali more,

ali more

šjora, šjora moja,

Mare moja

nije more

kao prije.

Od Dobrote,

sve do Risna,

od večeri, do pet zora

mandrači su sasvim prazni

i ribara više nema,

u ribu se ne ide,

kafići su pored mora.

Palaci su tužni, sami

kupili ih neki stranci,

na pjacama suncobrani,

u portunu narkomani,

a u Grblju su nekretnine

ni prasaka zrelih nema

ni crvenih pomidora

nema Mare našeg mora.

Stijene čiste

i obala svjetlom blista

mušulje ne mogah naći,

tek ljušture

mrtvog puža,

nije bilo morske trave.

Voda mi je na smrt,

na smrt mije mirisala voda

moja Mare.

A mrtve djevojke,

mrtvih lica,

sablasni život kafića

kapučino, pica.

Pogled'o sam onda

nebo,

nad Orjenom i Lovčenom,

nebo mi se sažalilo,

poslalo mi

tmurne ptice,

oblake iz nedodjice,

poslalo mi crnu buru,

zaklonilo naša brda

i preklilo sve kulise.

Kad je nema,

da je nema,

kad je lažna,

da nestane.

kad je prazna

da ugasne,

naša Boka, samo slika.

I uša sam tad u more,

valjali se crni vali,

padala je sitna kiša,

plakalo je nebo

sa mnom.



MC









Mandrač = mala luka, sklonište za čamce

praska = breskva

pomidore = paradajz, rajčica

Grbalj = oblast između Kotora i Budve, nekada poznato po proizvodnji voca i povrca

portun = ulaz