Bojana živi međ' čempresima
odmara pogled na talasima,
pučina plava; naveče spava
uz mora šum.

Nedjelje svake ustane rano,
na njoj sve novo i ispeglano
pa u svanuće, tiho iz kuće
dolje niz drum.

Ona od svojih desetak ljeta,
u osvit zore ka mami šeta
stazom kraj žala, crkvica mala
čeka na nju.

Pod crkvom groblje, humke u nizu,
zastane srce kad priđe blizu'
košena trava, tu mama spava
u vječnom snu.

Bojana klekne kraj spomenika,
sa kog se sm'ješi najdraža slika
i nije sama, osjeća – mama
uz nju je sad.

Iznikli korov pažljivo miče,
glas joj zadrhti, usnama sriče:
„Majčice moja...” , suze bez broja
poteku tad.

Nadgrobna ploča u sjeni breze
sa koje slavuj pjesmicu veze,
al' cvrkut stane kad suza kane
na kamen siv.

Cvjetići tužno obore glavu
mravi nečujno mile niz travu
lahor što piri, stiša se, smiri,
ko' neko kriv.

Obriše ploču i sliku milu,
žene u čijem rasla je krilu,
nek bude čista, nek prosto blista
voljeni lik.

Sunčevi zraci tugu joj blaže,
uz uzdah „Zbogom...” mamici kaže,
da kući krene, s neba je prene
galeba krik.