Milicine Nove godine
Nash-Taylor
2011-10-27 04:47 AM
Milica diže glavu i baci pogled na časovnik.Vrijeme je zaista letjelo,kazaljke su pokazivale da je ovo novogodišnje veče doguralo do osam časova i petnaest minuta.Još nepuna četiri sata i cijela planeta ući će u 2011 – tu godinu.Na svim kontinentima,na svim jezicima svijeta ljudi će jedni drugima poželjeti zdravlje,ljubav i sreću.Razmjenjivaće pažljivo odabrane darove.Nazdravljaće možda šampanjcem, a možda sokom od maline.Bilo kako bilo, dobrog raspoloženja neće nedostajati na sve četiri strane svijeta.Za nekoliko časova nebo nad gradovima obasjaće vatrometi,sa prozora će na ulice i trgove ljudi bacati na tone konfeta a svirka hiljada orkestara sliće se u jednu pjesmu – himnu nastupajućoj Novoj godini.
Milicin pogled zadrža se na tatinom licu.On je uvijek bio nezaobilazni dio svake njene novogodišnje priče.Sada je sjedio za stolom, duboko zamišljen,odsutno vrteći polupraznu čašu.Odlutao u mislima negdje daleko, nije opažao da ga njegova,sada već šesnaestogodišnja kćer pažljivo posmatra.Znala je ona,razumije se,zašto je njen tata večeras samo fizički prisutan.Znala je kakvu buru krije u sebi uprkos naoko mirnom licu.A nekada...Misli joj krivudavim, uskim rukavcem uploviše u more uspomena...
Od svih praznika,još od malena,Milica je najviše voljela Novu godinu.Badnji dan i Božić zračili su ljepotom noseći dah prošlih vremena, ispunjeni starim
- 2 -
običajima, a Aranđelovdan – njihova porodična slava odisala je mirom i svečanim duhom.Državni praznici bili su uvijek dobrodošao,makar i kratkotrajni
odmor od škole,ali nijedan praznik nije pratilo toliko radosnog iščekivanja niti je u sebi nosio toliko magije kao Nova godina.
Tata joj je često pričao o jelci koju joj je donio da je obraduje u vrijeme kada je imala nepune tri godine.Vozeći bicikl po kiši,cijelim putem u jednoj ruci držeći stablo ne tako lagane jelke,tata je mokar kao miš stigao kući i smjestio jelku u garažu.Potom je u želji da je iznenadi doveo malu Milicu i sav radostan pokazao joj zimzeleno stablo. Ona je bojažljivo prišla i ispružila ručicu da malenim prstićima dotakne najbližu grančicu.Tata je očekivao osmijeh,ozareno lice i sretni kliktaj svoje mezimice.Umjesto toga,naglo uplašena ona je kao oparena trgla ruku,odmakla se od jelke i briznula u grčevit plač.Koliko god se trudio tata više nije uspio da je nagovori da se primakne jelci.Vjerovatno je za nježne dječije prste susret sa oštrim iglicama četinara bio isuviše neprijatno iskustvo.Čak i kada su
drvo postavili u ugao sobe okićeno ukrasima,blještavo od raznobojnih električnih svjećica,djevojčica je oprezno stajala na suprotnom kraju sobe zazirući od te čudne bodljikave stvari.
Često je on na sličan način umio da bude nestrpljiv.Tako joj je ne dugo nakon traumatičnog iskustva sa jelkom kupio maleni bicikl i pokušao da je nauči da vozi. Međutim, koliko god bicikl bio mali, ona je bila još manja,sa nožicama
prekratkim da dohvate pedale.Ili bi je poveo na gradski bazen,sav radostan i ustreptio od želje da sa njom podijeli zadovoljstvo osvježenja u bistroj,plavoj
vodi na vrelom ljetnjem danu.Sa razglasa je dopirala glasna muzika,prodavci su nudili hamburgere,pice,hladne napitke i sladolede,sa svih strana čuo se žagor i vesela vriska kupača.Zaista,sve se to dopalo djevojčici i rado je prihvatila ponuđeni sladoled dok je tata širio veliki peškir na koji bi se smjestili.Problem je
nastao kada je pokušao da je unese u bazen. Držeći je u naručju,blago ju je bućnuo u vodu a onda mu je uši zaparao njen vrisak.Voda joj se izgleda učinila i
- 3 -
suviše hladnom,pa je čvrsto obgrlivši tatin vrat i prilijepljena uz njega poput majmunčića ponavljala cvokoćući: „Kući!Haj’mo kući!” I tako su, a i šta bi drugo i otišli kući.Tata je uvijek previše žurio da sa njom podijeli nova iskustva.
Kasnije je,razumije se,zavoljela jelku kao i sve što ima veze sa novogodišnjom noći.Stvari bi počinjale da se zahuktavaju još polovinom decembra kada su se na televizijskim programima pojavljivale prve reklame u novogodišnjem duhu u čemu je prednjačila neizbježna „Koka -kola”.Ti prizori prepuni pahuljica,letećih saonica vučenih irvasima,taj tihi,umilni zvon nevidljivih zvončića učinili bi
da djevojčica kao hipnotisana zuri u ekran dok joj je srce uzbuđeno tuklo. Tijelom joj se razlivala slatka jeza izazvana slutnjom da se bliži ono nesvakidašnje doba kada je,kako kažu, svaka želja ostvariva samo ako je poželiš dovoljno snažno.U školi su se spremale novogodišnje priredbe,sa nastavnikom likovnog pravili su pahuljice od papira koje bi lijepili po prozorima učionice.Na času maternjeg jezika recitovale su se pjesmice o dolasku Nove,a ispraćaju stare godine.Svuda oko škole prodavci su nudili mnoštvo raznovrsnih ukrasa za jelku,električne svjećice, prskalice, a krišom, ispod tezge i u pola glasa praskave kuglice i petarde.
Sa ukrašavanjem kuće uvijek bi otpočinjali nekoliko dana prije Nove godine.Trake uvijenog krep papira pružale su se od ćoškova prema sredini plafona poput paukove mreže.Naduvavanje balona bila je dužnost koju je dijelila
sa mlađim bratom Vasom.To je uvijek bivalo propraćeno veselom cikom i neizbježnim paničnim uzvicima: –„Neee...dosta je,puućii ćee!” -Poneki bi zaista i pukao, obično pred Vasovim licem, ostavljajući ga za tren okamenjenog i zabezeknutog što je Milicu tjeralo u ludi kikot kome bi se uskoro i on priključio.Napokon bi grozdovi balona ukrasili plafon i zidove pa bi njihova do maločas obična i ni po čemu posebna dnevna soba odjednom počela da zrači
nekom toplom i tajanstvenom energijom primjerenijom bajkama i zaboravljenim kraljevstvima nego jednoj maloj,svakodnevnoj kući na kraju grada.
- 4 -
Kićenje jelke bila je posebna poslastica.Veliki kuhinjski sto bio je poligon na koji su iz nekolicine kartonskih kutija vadili ukrase i lampione svih boja i veličina.Nije bilo potrebno imati oko pažljivog posmatrača pa da se otkrije kako tu ima ukrasa starih i po nekoliko decenija. Postojalo je vjerovanje na kome je
najviše insistirala Milicina mama, da se svake godine zbirka ukrasa mora obnoviti i prinoviti makar samo jednim novim lampionom.Iako su poštovali taj običaj u svojoj zbirci još uvijek su imali šarene kugle koje je i njihov tata koristio kada je bio dječak. A to je samo govorilo da posvećenost Novoj godini kao omiljenom prazniku u Milicinoj porodici ima duboke korijene.Stari ili novi,ukrasi su jedan po jedan nalazili svoje mjesto na granama jelke.Naravno, uvijek nakon dugog vijećanja i premišljanja za svaku pojedinu kuglu. Više se Milicini prsti nisu plašili dodira sa granama četinara.Naprotiv,sa puno ljubavi ukrašavala je drvce, zastajkujući,obilazeći ga i pažljivo odmjeravajući, koncentrisana u želji da njihova jelka bude najljepša.Uz neophodnu bratovljevu pomoć, pažljivo bi okružila stablo dugim nizom električnih svjećica.Dugi,blistavi šiljati ukras koji je išao na vrh jelke dolazio je na samom kraju.Još po neka sitnija popravka nakon koje bi se konačno zadovoljno pogledali.Zatim bi ugasili svijetlo u sobi,a uključili prekidač električnih svjećica koje su isprva lagano,a zatim sve brže bljeskale mijenjajući boje .Ona i brat bi sjeli na pod blizu jelke i opčinjeno posmatrali taj vrtoglavi kolorit kada bi im se obično priključio i tata.
Sjeo bi na pod kraj njih ukrštenih nogu poput indijskih fakira i pričao im osmijehnut i ozaren nekim čudnim sjajem.Njegov duboki,topli glas i polumračna
okićena soba koju obasjavaju svijećice činili su da za djevojčicu atmosfera odista postane gotovo magična.Tati su navirala sjećanja na djetinjstvo i dugo bi im pričao kako je ovo veče izgledalo u doba kada je on bio dječak.Opisivao im je kako su tada djeca od dobro rastanjene vate pravila imitaciju snijega koju bi rasporedili po granama jelke.Preko godine bi sakupljala sjajni zlatni i srebrni
- 5 -
staniol koji je služio kao omotač za čokolade, a pred Novu godinu u njega bi pažljivo uvijala orahe i lješnjake pa tako dobijala lijepe ukrase. O grane su kačila i
bombone kojima su se kasnije natenane sladila.Naročito su bile ukusne tvrde duguljaste bombone u šušketavom celofanu kakvih danas više nema.Umjesto električnih svjećica koje tada nisu postojale drvce se ukrašavalo malim voštanim
svijećama u svim duginim bojama.Postojali su posebni držači za njih koji bi se poput štipavice kačili na grančice. Svaka se svijeća lagano palila šibicom, a lelujanje malih plamičaka je djeci predstavljalo najveće zadovoljstvo.Ponekad bi plamičak neke nevješto i ukrivo okačene svijeće oprljio gornju grančicu i sobom bi se uz pucketanje raširio i miris izgorjelih jelovih iglica.Dok bi živo zamišljala sve što im je tata opisivao,Milica je imala osjećaj prijatne utrnulosti za koji je željela da potraje što duže...
...Iz sjećanja je trže mamin poziv iz kuhinje da joj nešto pomogne.Kako svake,tako i ove godine, mama je novogodišnje popodne uglavnom provodila u kuhinji.Trebalo je učiniti napor da novogodišnja trpeza bar za nijansu bude različita od svakodnevnih
objeda tokom godine.Kada imate dosta novca to i nije naročit problem,ali kada novca ima premalo to postaje umjetnost.A mama je bez sumnje bila vrhunski umjetnik.
Dok je širila stolnjak i postavljala sto djevojčica primjeti da tata izađe iz sobe,a odmah zatim začu i otvaranje spoljnih vrata.Mjesto ga nije držalo, morao je malo izaći na vazduh da se provjetri.Ovaj put izašao je naočigled svih krećući se kao mjesečar,umorno i tromo.A nekada nije tako bilo.Doduše i ona i brat su pravu istinu saznali znatno kasnije.Milica se sjetno osmijehnu sjećajući se tih dana...
Nash-Taylor
2011-10-27 04:51 AM
- 6 -
...I tih su godina novogodišnja popodneva prolazila u žurnim pripremama.Mama je,dakle, carevala kuhinjom.Tata joj je koliko je mogao i znao pomagao u tome, starajući se za nabavku pića i ostalih potrepština.Za to vrijeme
Milica je sa bratom povremeno bacala poglede na sivo,tmurno nebo priželjkujući da oblaci konačno izruče svoj tovar i prekriju zemlju sniježnim pahuljama.U međuvremenu je listala sadržaje programa mnogobrojnih tv-stanica pronalazeći filmove sa novogodišnjom tematikom.A u njima se kao po pravilu uvijek u centru pažnje nalazio glavom i bradom –Djeda-Mraz.
Dobar niz godina Milica je zajedno sa bratom bila u neprestanoj dilemi da li slavni čiča u crvenom odijelu postoji ili ne.Jer ,uz tatinu pomoć redovno su mu pisali pisma u kojima bi iznosili svoje želje i maštanja.Tata je na pismo ozbiljno lijepio poštansku marku i krupnim,lijepim štampanim slovima ispisivao adresu:
Djeda – Mraz
Ledeni bulevar, Snijegograd
S J E V E R N I P O L
Zbilja,u novogodišnjoj noći na terasi,pred samim ulaznim vratima zaticali su uredno ostavljene paketiće sa ceduljicama na kojima su pisala njihova imena.Tata ih je čak redovno upozoravao nekoliko dana prije dočeka Nove godine da ako začuju zvonce na vratima moraju biti veoma brzi.Te noći Djeda – Mraz ima strahovito puno posla i nigdje se ne zadržava ni tren.Milica je dobro pamtila da bi tata u jednom momentu lagano ustao i protežući se otišao u spavaću sobu.U žaru igre sa bratom djevojčica bi to ubrzo smetnula sa uma pa bi ih svaki put onako zanesene,rumene i zajapurene svojim reskim zvukom trgnulo zvonce na ulaznim vratima . Oboje bi zastali kao okamenjeni. Pogled bi im odlutao do zidnog
časovnika.Bilo je suviše kasno za posjete.Uostalom,ko još skita u novogodišnjoj noći?Pogledala bi brata.Oboje bi zadrhtali na tren iako je u sobi bilo i više nego
- 7-
toplo.Zar je moguće?Pa ko bi drugi u ovo doba i mogao da bude?Osmijeh im se širio licem,ali se i dalje ispunjeni neobičnom tremom, nisu usuđivali da krenu ka vratima.Tada bi se na vratima spavaće sobe ukazao tata i zbunjeno upitao da li je
to bilo zvonce ili mu se učinilo.Oni bi bez riječi klimnuli glavom,na šta bi on podigao uzbunu grdeći ih što ne otvaraju.I svi bi nagrnuli u hodnik u kome bi se zaglavili,smetajući jedni drugima u želji da što prije otključaju ulazna vrata.A na terasi,kraj samih vrata stajala su dva lijepa paketića sa njihovim imenima.I nigdje nikoga...
Tata se vrtio po terasi,gledajući u crno nebo iznad njih kao da pokušava da smotri neki trag letećih saonica.Razočarano je konstatovao da Djeda – Mraza ni ove godine nisu vidjeli samo zahvaljujući njihovoj sporosti.Njima bi pak ,pažnju zaokupili pokloni tako da nisu previše žalili za propuštenim susretom.Trebalo je da prođe nekoliko godina dok im tata jednog ljeta, dok su sjedili u dvorištu i komišali grašak,nije iz čista mira odao tajnu novogodišnjih paketića.Valjda je jednostavno procijenio da su već dovoljno odrasli.Ispričao im je kako je pripremao paketiće vodeći računa o pažljivom izboru svake igračke i svakog
slatkiša. Jednom pripremljene paketiće krio je u garaži da ih oni ne vide.Uveče,kada bi se dobro zaigrali,odlazio je u spavaću sobu i iskakao kroz prozor.Brzo bi otišao do garaže,uzeo paketiće i složio ih pred vrata.Tada je nastupao najteži dio.Zazvonio bi i strmoglavo optrčao oko kuće sve do prozora spavaće sobe kroz koji bi bešumno uskočio unutra.Udahnuo bi duboko i glumeći iznenađenje otvorio vrata spavaće sobe...Milica i Vaso su se slatko smijali slušajući priču,ponajviše svojoj naivnosti i lakovjernosti.Djevojčica ipak nije bila razočarana.Naprotiv, divila se trudu koji je tata morao da uloži da bi cijela stvar funkcionisala i prošla bez greške.Uh, iskakanje, pa uskakanje kroz prozor u zimskoj noći dok sa svih strana odjekuje prasak petardi ,to mora da je bilo uzbudljivo! Ni nakon tog priznanja Nove godine nisu izgubile svoju čar...
- 8 -
...Ona izađe u hodnik,sa čiviluka skinu i navuče jaknu a onda i toplu vunenu kapu.Sa razlogom, jer je, kada otvori spoljna vrata, sjeverni vjetar pomilova po licu ledenim prstima.Osvrnu se oko sebe.Noć je bila vedra,mraz je stezao zemlju svojim kliještima.Sa
svih strana dopirao je neprekidni prasak petardi,raketa ali i vatrenog oružja.Kroz sve to probijali su se zvuci neke žive muzike nošeni vjetrom ko zna od kuda.
Ona ugleda poznatu siluetu naslonjenu na ugao garaže.Tati se u ruci žarila cigareta.Pušio je,dok mu je pogled bludio negdje u vis ka ćutljivim,žmirkavim zvijezdama.Milica mu priđe i nježno mu stavi ruku na rame.
-„Rekao si da više nećeš pušiti?” – upita tiho.Nije bilo osude ni prekora u njenom glasu.
-„I nisam...Više od šest mjeseci.” – prošaputa tata. –„Ali,večeras me baš snašlo.Slab sam kad su Nove godine u pitanju.”
-„Svejedno...ne treba ti cigareta.Znaš dobro da se pola godine nisi ni zakašljao.Ja želim i dalje zdravog taja,pa...
Nije stigla da završi rečenicu kada je osjetila da mu cijelo tijelo podrhtava.Iznenađena i pomalo uplašena ona ga pogleda.U prvi mah je pomislila da mu je zima,ali onda shvati da njen tata plače,tresući se u bezglasnom jecaju.
Postoji u životu svakoga od nas jedan tren kada shvatimo da naš otac, koji je za svako dijete najmoćnije biće na planeti,to u stvari i nije.Niko od nas nije na to spreman,svakoga potrese saznanje da i do tada svemogući otac osjeća bol,patnju i strah.Da postoje stvari pred kojima je i on nemoćan.Da i otac plače kada mu je previše teško.
- 9 -
Milica u prvi mah nije znala šta treba da uradi, a onda vođena nekim instinktom shvati da je najbolje da ne kaže ništa i stojeći kraj njega u tišini ona pusti da tata kroz plač izbaci iz sebe sav nagomilani jad.Tek kada je vidjela da je krizni momenat prošao ona mu se obrati:
-”Tata,hladno je,hajdemo u kuću.Cijelo veče razmišljam o našim Novim godinama i da znaš svega se sjećam.Hajdemo,da ti pričam.„
- ona ga lagano povuče ka terasi i ulaznim vratima...
...Zaista se sjećala svega.Ne,ni nakon tatinog priznanja Nove godine nisu izgubile svoju čar.Dobro,sada su znali ko im donosi poklone ali on je pronašao način da im iščekivanje i put do paketića učini vrlo zanimljivim.Kada bi i kako sve uspio da pripremi, to oni nikada nisu uspjeli da primjete.Pošto bi palo novogodišnje veče odjednom bi se na stočiću u dnevnoj sobi pored čaša sa pićem i tanjira sa grickalicama našao i neobičan list papira.Na njemu je pisalo - KLJUČ DO BLAGA. Tata bi im objasnio da je riječ o igri u kojoj moraju slijediti tragove usput rješavajući zagonetke.Avantura bi počinjala kada bi sa druge strane lista pročitali:
”Bez njega ne može ni jedan kuvar,
jer svježe hrane on je čuvar.„
Nakon kratkog,grozničavog razmišljanja otkrili bi da je riječ o frižideru.Hitro bi ga otvorili očekujući ko zna šta unutra.Razumije se da u frižideru nije bilo paketića,ali ih je ispod zdjele sa ruskom salatom dočekao novi list papira.Ispostavilo se da su takvi listovi već sakriveni po čitavoj kući a poneki i u
- 10 -
dvorištu.Svaki je sadržao par stihova koji su predstavljali trag do idućeg.Tako bi nastavili da čitaju,na primjer:
”Za auto sam soba koja ga štiti od kiše
koliko u meni alata ima, mala je pjesma da opiše.„
-”Garaža!„ – povikali bi u isti mah i odjurili ka njoj a tamo ih je čekao novi list i nova zagonetka u stihovima- neku bi riješili gotovo odmah,a oko neke bi se mučili znatno duže uzaludno očekujući pomoć od tate koji se samo smješkao. Istraživačka groznica je rasla,dok ih na kraju poslednja pjesma ne bi dovela do one iste dnevne sobe iz koje su krenuli i do istog stola na kome su,umjesto papira sa zagonetkom,ovaj put stajali paketići.Naravno da je tata iskoristio njihovu potragu i pred kraj neometano ko zna odakle iznio skrivene poklone i stavio ih upravo na najvidnije mjesto - na sto u dnevnoj sobi.
...Djevojčica zavrti glavom.Bila su to divna vremena.Ispunjavalo ju je srećom i ponosom saznanje da posjeduje tako dragocjene uspomene,neizbrisive slike njenog djetinjstva koje će biti uz nju dok god je živa.Već izvjesno vrijeme Milica je osjećala,bolje rečeno slutila da su ti nasmijani dani bezbrižnog djetinjstva sada iza nje i da lagano ulazi u jedan novi,ozbiljniji i zreliji,ali ne manje uzbudljiv period života.
”
Nash-Taylor
2011-10-27 04:52 AM
Tata je stajao u mraku hodnika,gledajući kroz vrata besciljno u hladnu decembarsku noć.Milica je znala da on u tami pokušava da sakrije tragove plača i malopređašnih suza.Nekoliko godina trudio se da uspije u privatnom biznisu.Uzeo je i kredit od banke založivši
- 11 -
stan koji im je đed ostavio.Onda je posao krenuo po zlu,maleri su se ređali kao na traci,nevolja je sustizala nevolju.Završilo se tako što je tata ostao i bez posla i bez stana.Zbog njegovih pogrešnih poteza sada je posljedice osjećala čitava porodica.Bila je to nesnosna muka koja ga je jela iznutra,zbog koje je gubio apetit i često ječao u snu.
Ona stade kraj njega i kao i on zagleda se u noć.Tata se osvrte,blago se nasmiješi kad je ugleda kraj sebe i vrlo nježno je
pomilova po glavi.Ona nasloni glavu na njegovo rame i istovremeno mu pruži jedan maleni zamotuljak
-„Za mene?” – on iznenađeno upita,a ona bez riječi klimnu glavom.Sklonio je ukrasni papir i pri svjetlosti uličnih sijalica ugledao mali crni kožni novčanik.
-„Želim ti da ti nikada ne bude prazan.Želim da prestaneš da se sjekiraš zbog onog što je bilo.Hoću da budeš onaj vedri i nasmijani
tajo kao nekad...Ali,ovo je najvažnije...Imao ti para ili ne,bio bogat ili siromah,ti ćeš meni uvijek biti najbolji tajo na svijetu jer ja zaista za boljeg ne znam!”
I onda su ušli natrag u sobu i tata je duboko uzdahnuo,osmijehnuo se i natočio svima po čašu vina i bilo je i
smijeha i suza i zagrljaja i poljubaca a to tako i treba da bude u jednoj pristojnoj novogodišnjoj noći.Pa i više od toga,jer iako je to bila prva Nova godina bez paketića, Milica je osjećala da im je ova noć donijela nešto beskrajno vrijednije.Dok je znatno kasnije lagano tonula u u san,na sve četiri strane svijeta planeta je igrala,plesala i pjevala pijana od nade u tek pristiglu,čistu i neiskvarenu Novu godinu.Djevojčica koja je to prestajala da bude bila je sigurna da su i tata i cijela porodica konačno iz bespuća izašli na širok drum i da bolji dani za nju i njenu malu porodicu neumitno dolaze.
