Discussions - Forums

+4 / -0 +4

Zašto ne volim c h a t. . ( za sve svađalice)

Nash-Taylor

2011-09-21 09:23 AM

...jebi ga, svaki početak je težak. Buljim u iritirajuću bjelinu ekrana koju treba popuniti.Stiven King u predgovoru za „Izmaglicu” lamentira o presudnoj važnosti prve rečenice nekog djela. Ako je u pravu,onda sam već zeznuo stvar jer šta očekivati od nečeg što počinje sa „jebi ga...”Palim cigaretu, znam da će mi trebati i hrabro guram dalje.
Prije nekih 6 - 7 godina, jedne sparne ljetnje noći bio sam očajno sam a dosada je dostizala vrhunac.Te sam se noći prijavio na c h a t - tzv. ćaskanje čiji sam reklamni slogan u svojoj blaženoj neobavještenosti bukvalno shvatio.Pronađite p r i j a t e lj e, zar ne?Postoji taj neki glupi francuski način uzgoja krastavaca na slami koji mi nikako nije uspijevao pa sa počeo tako što sam slao ljudima poruke tipa : „Ćao, hoćeš li da budemo prijatelji? Btw, da ne znaš slučajno francuski metod da moj krastavac bude još veći?” Jedni su me nazivali pederčinom, a drugi me mazno pitali koliki mi je „krastavac”? Tako je neuki agronom kao Alisa u zečiju rupu upao u taj haotični svijet c h a t a .Svijet napravljen da bude spajalica za prijatelje a mutirajuće deformisan u azil za gubitnike, napaćena srca koja traže rame za plakanje, manijake raznih profila koji su stvarali pravi kaleidoskop perverzija i tek po nekog, rijetkog zaista vrijednog truda.
Na c h a t u sam naučio dosta toga.Današnje klinke znaju više o seksu u 19-toj nego mnogi u 39-toj godini.80% lezbejki na c h a t u su muškarci,vjerujte mi na riječ. Par mjeseci i sam sam bio jedna od njih. Crna Gora ima znatno više pedera nego što to zvanična statistika priznaje. Ne, nisam bio jedan od njih. Svejedno mi vjerujte. Svega se dalo čuti i vidjeti na chatu.
Stresam pepeo sa cigarete...Ne pamtim tačno kada sam naletio na Milanku G. Znam samo da je počelo kao zezanje, laka provokacija...umjela je ona to, natprosječno inteligentna i prefinjeno duhovita; znala je da mi elegantno spusti, da me pecne kad se najmanje nadam ali i da se zeza na svoj račun bez imalo pardona. Poruku po poruku, upoznavao sam lagano tu dragu djevojku, Nikšićanku koja je radila u Podgorici pri jednoj ambasadi, upoznavao jedan bogat i ispunjen život za koji do skora nisam znao ni da postoji.To je bilo upravo ono što prijatelji rade i po prvi put sam povjerovao da c h a t nije samo glupava mamipara. Čitajući međutim, između redova ono što mi je pisala, nešto mi se nikako nije uklapalo i jedne noći poslao sam joj kratku, direktnu poruku:„Plačeš li ikada,Milanka? ” Uslijedila je duga pauza i već sam pomislio da mi neće odgovoriti kada je displej konačno zasvijetlio: „Znala sam da ćeš me pitati...nemaš predstavu koliko često,Nash...” Te noći mi je otvorila dušu, a ja sam se pokajao što sam pitao...Skamenjeno sam buljio u ekran telefona čitajući o njenoj višegodišnjoj borbi sa karcinomom zbog kojeg joj je odstranjena jedna dojka, koji se uprkos tome proširio do jetre, čitao o zračenjima kojima je bila izložena, o jutarnjem šoku kada sebe pogleda u ogledalu iz kojeg „joj se isceri ćelavo čudovište...” Izgledao sam sebi tako smiješan i jadan i bilo me je užasno sramota jer sam joj se prije toga žalio i pričao joj o nekim svojim problemima, za mene velikim i nerješivim...A moja mala prijateljica velikog srca vodila je dobar dio života strašnu bitku i to uz osmijeh, tješeći i savjetujući mene zdravoga, više puta mi dopunivši račun u momentima kada sam bio potpuno švorc...Na moje proteste svaki put bi stigla poruka:„Pssstt, Nash...to je sitnica...”
...Jedno vrijeme je izgledalo da sve ide na bolje, naša je prepiska vrcala od doskočica, razmijenili smo telefonske brojeve ali se po nekom prećutnom dogovoru nikada nismo čuli telefonom. Svijet je bio dobro mjesto za život na kome se loše stvari dešavaju drugima. Sve dok jednog dana nisam dobio poruku koja je glasila:„Vratio se...”
Jetra joj je bila šarena kao leopardova koža i ovaj put prognoze doktora nisu bile vesele. I sada dok ovo pišem, cigareta mi nije dovoljna. Lomim glavu misleći šta sam mogao da joj kažem a šta joj nisam rekao, jesam li mogao naći način da je iole bolje utješim...Moja prijateljica Milanka G. ubrzano je kopnila te jeseni, nestajala sa lastama koje su letjele na jug. Na moj užas i svoju nesreću odlazila je u strašnim mukama. Poslednjih par nedjelja provela je kući uz stalni nadzor majke i sestre. Pamtim njene poruke u kojima se pita šta je to u životu zgriješila i čime je zaslužila toliki bol...pamtim poruke koje mi je pisala u bunilu budeći se sve teže zbog jakih sedativa na kojima je bila, uporno me moleći da joj pišem iako sam slutio da je ta prepiska zamara, moleći da je ne ostavljam. Nisam je ostavio, mrvicu malu...Osvanulo je jutro 4.novembra, začudo sunčano, vazduh je prosto mirisao i odisao čistotom i ja sam požurio da joj to opišem, hrabreći je i tražeći od nje da ima vjere, da bude jaka...Porukom mi je odgovorila njena sestra napisavši „da se Milanka juče preselila među anđele a da to možda miriše njena dobra, čista duša...” Kada sam se muški isplakao uzeo sam telefon i napisao kratku poruku :ODJAVA. Nikada više nisam ušao na c h a t.

* * *

Gasim cigaretu.Facebook - ta multimedijalna, sofisticirana, tehnološki napredna !@#$lica...Na jedvite jade su me ugurali ovdje. Nije mi se ulazilo. Nije mi se ostajalo. Nisam se snalazio. Šta ja da pričam? O čemu? Sa kim da podjelim moje tuge kad me sjećanja pritisnu? Kome se ...e za moje stihove? A onda sam uhvatio sebe kako razmišljam šta bi mi da može napisala moja dobra prijateljica Milanka. Znajući njen stil siguran sam da bi išlo ovako: „Ne luduj, Nash...ima toliko dobrih ljudi, moraš imati vjere u to...Možda se neće svi pojaviti odmah...možda će im trebati vremena da te upoznaju kao što te ja znam...ali,daj im priliku,Nash...Oni koji steknu tvoje povjerenje neće zažaliti a ti im budi ono što si bio meni i ne sjekiraj se...gore glavu,Nash...”

Uvijek mi je to ponavljala - Gore glavu,Nash...E pa, evo me. Radiću ono što najbolje znam, pisaću o sebi i svijetu oko sebe. O prošlosti i budućnosti. O smijehu i suzama. Bude li to neko čitao, biće mi drago...ako ne...svejedno ću pisati. Dugujem to maloj djevojci velikog srca koja je vjerovala u mene...

ŽIVJELI MI PRIJATELJI,SADAŠNJI I BUDUĆI...

+0 / -0 0

ShinyBoots_OfLeather

2011-09-30 10:27 AM

Evo me ovdje da odradim domaći zadatak koji si mi zadao, Nashko.
Mada ne znam zbog čega si me bas ovdje poslao, buduci da se ja (uprkos mojoj hronicnoj introspekciji i zaista velikim uvidom u sve svoje mane), ne prepoznajem u svadjalicama.
A ne bih se mogla prepoznati ni pod Isusom utjelovljenim u covjeka, ni sa oboljelima od raka - daleko bilo.

Procitala sam ja ovaj tvoj text još kad si ga postavio, i pokajala sam se.
Buduci da trazis da se ne osvrcem „knjizevno” na ovaj tvoj tekst (ne mogu sve i da hoću, jer ovo ni ne dozivljavam tako), reci ću ti da mi se ova prica uopste nije dopala. Iz prostog razloga zato što ne volim da čitam o bolestinama (hipohondar sam), pogotovo kad su price istinite.

O surovosti zivota već dovoljno znam, nisam tinejdzer, a ni sretni mongoloid - dovoljno sam se nagledala vjecnog nadmudrivanja predatora i plijena - i u ljudskom, i u zivotinjskom svijetu, a bogami i na metafizickom planu.
I ta surovost, kao i zivot kao slijepa sila, mi se ne svidja uopste, i radije bih nekako da o tome ne mislim; kad mi bas nije neophodno.

S tim kako suocenost sa osudjenoscu na smrt može da utice na psihu „osudjenika”, i da od njega napravi svasta, od sveca do ogorcenog destruktivca - znam takođe.
Ti si iz nekog razloga profiltrirao malo, i na ovom cjedilu od price ostavio samo ono svetacko, sladunjavo. Iz nekog razloga, rekoh. Pa mi malo izmice poenta.
Šta želiš da nam kažeš ovim? Da je zivot prekratak za svadju, ljutnju etc.? - ako je to, ja se evo ne slazem.
Neka ima svega u Basti Bozjoj, sve je na ovom Svijetu bas kako treba biti; parafraziram Lajbnica: ovo je najbolji mogući Svijet.

Ja stvarno ne mogu da pojmim kolicinu dosade i ucmalosti, kad bih zivjela u nekom takvom svijetu gdje bi svi bili usecereni, staticni jednoobrazni.. kad bi svi bili tako perfektni - neki pisac je jednom rekao, kad su ga ljuti citaoci poslali u Pakao, da se ne buni, jer je tamo bolje drustvo.
Kao sto je evolucija (funkcionisanje kosmosa u praksi) covjeku podarila oko, ruku ili usta - tako mu je podarila iz nekog razloga i ljutnju, i svadju i tim redom. Nisu to ljudi izvukli iz nistavila.

Dalje, ako je poenta tvoje ispovjesti „Carpe diem” - pa ni sa tim nisam naucila ništa novo - filozofija gospodina Horacija, to je vrijeme prije Hrista. Mislim, znamo odavno da su nam svima dani odbrojani, ili sto bi se Mesa S. slozio s Kur'anom u tome da se pred Bogom može zakleti da je svaki covjek uvijek na gubitku.

Ako je to tvoja poenta - ma sve je to divno i krasno sa sadasnjim momentom, ali covjek se iz nekog razloga (sigurno ne bezveze) projektuje u buducnost, kao sto ga proslost sacinjava, gradi. Ne znam da li je iko odgovoran prema sebi i drugima u stanju bas tako da živi - ali ne bih da razvijam pricu o tome sad.
Treće, imaš li šta za dodati ti, vezano za to zbog čega si nam ispricao ovu tvoju zivotnu epizodu?
ps. zao mi je tvoje prijateljice, iskreno. Kao i svakog drugog covjeka, mrtvog i zivog. Jadni mi.

Dakle, utisak poslije citanja ove tvoje price je za nijansu blazi od utiska koji sam prvi put imala kad sam se srela sa fotografijama „memento mori”.

Eto, ja tako losa i namrgodjena, pa ne volim ti ja ove price. Primjecujem da u sladunjavim i preveselim ljudima ima najviše mraka, nisu dzaba mnogi umjetnici klovnove predstavljali kao tragicna bica.

Pozdrav. Memento vita!

+0 / -0 0

Nash-Taylor

2011-09-30 11:15 AM

Možda si namrgođena, ali loša nisi, ti sa čizmama skitaljkama...Samo te je život vjerovatno u više navrata žestoko načepio, pa se nakupilo gorčine. Kapiram ja to. Siguran sam , međutim da ispod te namrgođenosti kriješ prelijep osmijeh sa kojim umiješ da zasijaš, kad hoćeš, naravno.

Hajd, zanemarimo na tren rime ili ne-rime, o ukusima, znaš već... ja pišem za klince, a oni su mnogo zaguljena publika. Mi veliki smo, na žalost već prefigani, znamo šta nam je činiti, pa tako kada neko čita svoju pjesmu odraslima oni će iako ih nije dojmilo, gotovo uvijek reći :„Sjajno..” Kao kada 2 komšinice po difaultu jedna drugoj hvale kolače. A klinci? Ako im izrecituješ nešto što im je dosadno oni će zijevati kroz prozor, a ti se pjesniče izvoli j... Zato sam ja sretan ako neko dijete nasmijem svojim stihovima, ako neko od njuh zapamti po neku stroficu...Pa malo li je?

Kad s` tiče poezije nemam ništa protiv slobodnog stiha. Imam protiv ako četvorica moraju da se preznoje dok mi objasne šta je pjesnik htio da kaže. Ja lično ne shvatam pisanje za uski elitistički krug, kao baš me briga za prosti puk, ima ko će to da razumije. Malo mi fašisoidno to zvuči, viša rasa, živuljke jednakije od drugih, itd...

(Što me nervira ova nemogućnost stavljanja određenih glagola i imenica na SC..)

Ja ne marim mnogo za tehničku perfekciju, mene zanima emocija. Ako napravim zanatski „savršenu” pjesmu koja će sve ostaviti hladnim jer je suštinski sterilna, šta je svrha? Znaš ima puno mjesta u određenim romanima na kojima mi krene suza. Da, meni Zagorovski građenom, uličnom dripcu. Naravno, nije sva emocija u suzu smještena , ja usprkos svim gadostima koje mi je život servirao puno volim smijeh i šalu, na sopstveni račun ponajviše.

Baš sam bio u bedaku kad kročih na FB, pa zato i podijelih moju priču o maloj Milanki.Bio sam vraški sam u tom momentu. Jednostavno, otvorih se, pokazah da znam da krvarim, skinuh oklop koji ovdje svi, vidim , nose...I svima kao i tebi, pružih ruku.

Ne znam, kada bi se sreli na nekom drugom forumu...da li bi moja dobra mačka u čizmama bila i dalje namrgođena? A ja samo želim da ti vidim osmijeh...bar jedan...i da mi kažeš:„Ej, Nash..kako si, čovječe?” :) Ljubim te...

Forums : Književnost

Teslio

People

Information

Fun

Misc.