Boze dragi, u zurbi zaboravih da napisem da sam veliki obozavalac Danil Kharmsa, avangardnog ruskog pisca apsurda i surealizma...On je moja Meka u koju se krijem kada mi ponestane inspiracije...:)))

Draga moja,

moj Ego je veliki, nisam skromna, ne cekam drugi da me hvale i najstrozija sam prema samoj sebi.
Imam dosta godina, mnogo sam prošla, svasta videla, najrazlicitije ljude srela i da...nisam filantrop, ne verujem ljudima, volim i verujem u Prirodu i Svemir...da, jako sam obrazovana i ne bih ni mogla nikako da to demonstriram...ne podnosim mediokritete a naročito, ne mediokritetno pisanje i nazivanje piscima i pesnicima posle napisanih dvadesetak recenica...ne volim ništa sto je daja vous, ili lici na nečije tudje pisanje...Dostojevski je jako zagonetan, komplikovan i tezak za tumacenje...mracan, vrlo black, sto ti njemu ne zameras; uzmi Bedne ljude, Zapise iz mrtvog doma ili Zapise iz podzemlja...nema nijanse svetlog...no, nije u tome problem...ostavljam ti ovde da procitas šta je napisao o kvazi piscima knjizevnik Emir Sokolovic pre neki dan a ja se samo tako slazem sa njim, kao i uostalom vecina pisaca Udruzenja knjizevnika Srbije:

LICEMJERSTVO – ili zašto kasni naša spoznaja
by Emir Sokolovic on Sunday, 18 September 2011 at 15:00
U proteklih dvije do tri godine, u suprotnosti sa svetonazorima, odazvao sam se pozivima na poetska druženja i pokušao da budem receptor i slušam prevashodno što mnogi stvaraju i zovu poezijom. Da nije očajno bilo bi smiješno. Naravno, krivice nema kod osoba koje su aplicirale s time što su sročile unutar isijecanih horizontalno-umontiranih riječi koje smatraju stihom. Sušta krivica je kod tezgara i licimjera (bolje da selektore tako nazovem jer – pored doktorskih titula i silnih prestižnih nagrada nazvati ih neznalicama bilo bi drčno i pored utemeljenja – izbor im ne služi baš na čast ako je uopšte imaju) koji neselektivno dozvoljavaju da polupismeni poluprimati počnu poslije zastupljenosti u nekoliko Zbornika smatrati se i autorima. Nema tu toliko zla koliko se guši prostor onima kojima suštinski pripada. Mali broj je onih koji imaju snage da istraju i sačuvaju autonomiju. Stoga i nailazimo na djela koja se „otkrivaju” sa temporalnim odmakom, a ne onda kada bi zavrjeđivala sa lovore s pravom nose i budu svetionicima iskonskih koji dolaze. „Poeziju će pisati svi” – omiljena krilatica mnogih. Ali ne; neće je pisati. Pisati će riječi a da do Riječi nikada neće doći. Uz sve imati i stilistu i novac i zvijezda je rođena na američki način. Zato ni do danas nismo sigurni što je Madona: muzicarka, glumica...
Osnovno pitanje je, nanovo, novac koji je najčešće tu u rukama koje nedomaćinski raspolažu. Suština je da se sa što manje učini što „više” i ostatak završi u džepu idejnog „tvorca”. Društvo je sa sebe skinulo odgovornost jer je novac usmjerilo, a to što osim koride i teferića (pa i u pozorišnim kućama) nije dobilo nikakav drugi sadržaj nije ono krivo. Učinilo je svoje. Zato i imamo „sreću” da sve što se događa liči na narodna veselja jer, za boga miloga, „ukloni to” jer narod neće razumjeti. „Hraniti” narod u razumljivim granicama da li je humano i korektno prema njemu samomu?! Mislim da ne. Do gdje urušavati granice estetskog i gdje je ta etička granica? Zar nije afirmativno publikumu (koji nije dorastao određenom Kreativnom iskazu) isti pojašnjavati i približavati? Naravno da bi bilo uputno edukovati ga u svim vidovima, a ne tretirati ga kao melasu koja ima samo jednu funkciju – glasačku. U tom konteksu ako ga edukujete male šanse su da dobijete izbore koji slijede, a to je opet novac koji sobom vuće moć i sve tako... Iliti ima narodna: „luđak da zna da je lud pitanje je da li bi to bio moji selektori, moji poslušnici...”