Smoke on the water
MC_
(Bihilist)
2010-12-06 07:40 AM
Smoke on the water
Kupio sam andjele jednog obecanog raja. Ispod sedista od somota, razgrnuo sam zemlju, upijajuci zadah mrtvog oca.
Dok su nasmejane devojke, igrale Go GO, zarobljene u hromiranim kavezima,
pijani i oslobodjeni stranci pisali su po otkrivenim gleznjevima devojcica.
Stari totem, on je lezao prd u lazom i Sanel 5 i pseca govna zaudarali su do neba.
Sve do neba.
A muzika je udarala u glavui i ritam je praznio creva pa niko nije čuo krike očajnika.
Doneli su golu ženu na pladnju, njene grud, butane i prsti, preliveni
ruskom salatom, majonezom. Pa su mladi gosti kusali i gutali kao da prozderu sam svet.
Ovo je vrhunac, pomislih. Ovo je ostvarenje mladih snova zapada, ovo je demokratija,
ovo je trijumf tehnologije nad zivotom.
Jer sve su zvezde iste, i sva su lica ista i svisu pokreti isti i svi su snovi sada isti.
Da, klekao sam dole i zario nokte u blatoi plakao nad vodom velike, tihe reke.
I nisam znao zašto placem. I nisam znao šta mi smeta. Ali sve žive celije u meni udruzise se zajedno. I kriknuse jedan krik.
I reka mi je rekla. Sve mi je rekla reka.
Pa se krik besa nadvi nad vodu.
Uzeo sam benzina i blokirao vrata.
Plamen je lizao brzo.
Nisu mogli da izadju.
Liberali.
Fasisti.
Kurve devojcice.
Kurve decaci.
Moja ztrvovana deca.
Freedom & democracy.
Zaplivao sam. Pustio se struji. A reka me odnese ka obecanim virovima Usca.
I čuo sam još samo paklene krike spaljenih nad vodom.
I beznadezno zavijenje sirena
I osetio sam još samo olaksanje mog besmislenog cina,
I osetio sam dim.
Smoke on the water.
MC
slatkoodsljiva
(glumica)
2010-12-06 11:01 PM
poredjenja radi
Kao dijete sam jedva cekala da padne snijeg a radosti nikada kraja kada pocne da pada u velikim pahuljama, pa one kao male krpice onako s neba po nosu po ocima, po licu, na vrhove prstiju.
I još se sjecam da sam znala ustajati po cijelu noc i provirivati kroz prozor da vidim jel još uvijek pada i koliko je napadao, ponekada izadjem i napolje da opipa jel onaj suvi ili mokri koji nestaje.
I onda tako stanem i raširim ruke u pola noći Iznad mjesec, bjelina snijega, a iz neba flekice pahuljaste. I sve mi dodje ko neka magija, ko ja sama u zacaranom mjestu, tope se moje stope od vreline bosih nogu.
A onda mati otvori prozor:„pa dobro jesi li ti normalna? Ulazi u kucu”!
Sada kada razmišljam o snijegu, prve misli lete prema onima koji će se smrznuti i koji će biti gladni, jer nemaju i nezbrinuti su, pa mi snijeg dodje kao kazna za ljudski soj.
Samo ponekada u mislima raširim ruke i podignem lice prema nebu, bosonoga u snijegu. Ali krisom da niko nikada ne sazna gdje sam to lutala...
