Opasnije od gladi


Moj otac i nije bio nekakav posebno talentovan kulinarski ekspert a la Stevo Karapandža ili što bi se reklo jednostavno kuvar, to je bilo već odavno poznato u našoj familiji koja se sastojala od mene i njega. Naš svakodnevni jelovnik se, uglavnom, sastojao od jednog hljeba, jedne pavlake ili kako su neki voljeli da kažu „finiji jogurt” i oko 200 grama šunkarice u zavisnosti od stepena gladi koje smo tog trenutka osjećali.
Nedeljom bi, recimo, ako je kod izrazito debelog Sretena kafedžije iz obližnjeg mjesta bilo jagnjećeg ili prasećeg pečenja pravili gozbu tako što bi pazarili komad pečenja uz jedan ogroman crveni paradajz i pola pogače ispod saća. To je bilo zaista neopisivo ukusno samo imali smo jedan mali problem što bi sve požderali već na putu ka kući tako da bi za sat vremena opet bili gladni, a nije se baš imalo love za drugu turu.
Ovu interesantnu rutinu u ishrani držali smo već godinama i zaista nikada nismo odstupali od nje do tog dotičnog dana. Stari je, dakle, čitajući Novosti naletio slučajno na rubriku koju inače nikada do tada nije čitao gdje ljekari savjetuju da bi ishrana djece u razvoju trebalo da bude što više raznovrsna i bogata vitaminima?! Pazi, molim te, doktorskog čuda! Kao da su otkrili Ameriku ili u najmanju ruku Australiju. Naravno da ishrana ne samo djece već i svakoga živoga trebalo da bude raznovrsna i bogata vitaminima to je znala i moja pokojna prababa, ali iz njihovih usta u božije uši rekao bih jer da budem iskren malo sam se zaželio nečeg drugoga posle više od četiri godine gore pomenutog jelovnika.
Čitajuci tu rubriku ćale je skočio sa stolice i oštro podviknuo.
- Danas jedemo nešto raznovrsno!
Te njegove riječi će do današnjeg dana ostati vrlo dobro zapamćene.

Prvi izbor za pronalaženje raznovrsne hrane pao je na lokalnu prodavaonicu. Ta velika pobjeda socijalisticke arhitekture nazovimo je uslovno prodavaonica sastojala se od duge ali uske prostorije na čijoj sredini je bila tezga čitavom njenom dužinom, pod napravljen od stare hrastovine na kom se kao na ogledalu moglo ogledati, ali ne od čistoce nego od starosti i izlizanosti. Iza na zidu svi proizvodi naslagani u totalnom haosu gdje se mogla snaći samo prodavačica u mantilu slomljeno bjele boje koja je tu radila vjerovatno još od austrougarske monarhije i koja je u pravom smislu te riječi bila dio interijera.
Ona je bila užasno teško opisivo ružna i na njenom licu su se posebno izdvajale dvije karakteristike, jedna sa mjeseca golim okom vidljiva ogromna bradavica na desnom obrazu i gusti crni brkovi na kojima bi joj i sam Marko Kraljević pozavidio a ako je baba roga ikada postojala onda sam sto-posto siguran da je to bila ona samo je onako još preko dana honorarno radila i ovaj posao prodavačice.
Stojeci pomalo izgubljeno na sredini prodavaonice gledali smo obojica iza tezge na gomilu u neredu naslagnih konzervi već neko vrijeme, unutrašnja vidljivost je najblaže rečeno bila očajna iako je bio sred dana i napolju je grijalo sunce kao u pustinji. Tek poneki zračak svjetlosti je prodirao kroz zamrljana stakla vise ličeći na lezer zrake nego na sunčevu svjetlost.

Videći da nas dvojica oklijevamo u odluci šta zapravo želimo babetina sa druge strane tezge oduvavajući dim cigarete dobaci ono naše poznato.
- Molim? - sto bi, u prevodu, trebalo valjda da znači „izvolite” u normalnom svjetu.
- Dobar dan - reče ćale sa ogromnim zakašnjenjem.
- Svaki dan - uzvrati baba roga.
- Ma, htio bi da mi sin malo promjeni prehranu... u razvoju je, znate! – reče on skoro kao da se opravdava a baba roga ga je gledala kroz gust plavičast dim lošeg duvana ne goverći ništa već samo kratko klimnu glavom iako meni nije bilo jasno da li je klimnula za to što mu je opravdavala postupak ili je imala nekakav urođen fizološki defekt.
- Šta vam je ovo iz vas?- upita on.
- Koje iza mene, druže? Ima mali mnogo stvari iz mene - odbrusi ona.
- Ma, ova velika konzerva - uperi on kažiprst iza nje.
- A tooo... To vam je, druže, veoma fini mađarski goveđi gulaš - razvuče Baba roga ne okrećući se.
Tišinu koja je potom nastala na nekoliko sekundi prekide stari rječima:
- A koliko košta taj gulaš?
- Samo 150 dinara - reče ona spremno.
- Sto pedeset dinara?- ponovi otac upitno.
- Novih dinara - doda ona sa provokatorskim smješkom.
- Dajte mi, onda, jedan! - reče ćale sa istom vrstom osmjeha na licu.
Ona se iznenada okrenu začuđujućom brzinom za osobu od preko sto kila žive vage, dohvati konzervu i pusti je sa nekih tridesetak centimetra da punom težinom tresne od tezgu dižući manji oblak prašine.
Moram priznati da su ova čitava scena i ambijent neodoljivo podsjećali na moje omiljene italijanske špageti-vesterne. Jedino je u pozadine nedostajala muzika.
Na putu prema kući maštao sam da u toj konzervi nije samo gulaš nego i sve druge poslastice koje normalno treba da idu uz tako jedan ukusan gulaš. Recimo, fino kuvani krompir natočen u isto tako fino kuvanom nepresoljenom saftu ili salata negdje u ćošku tako da se ne bi pomješala sa ostatkom drugoga i još čak možda i neki manji kolači...ko zna? Krhko je znanje!
Tempertura na električnom šporetu je bila sada već optimalna i ja na naredbu starog postavih konzervu na najveću platu da se zagrije, tako je isto naime stajalo u upustvu koje sam na glas morao ja da pročitam pošto je na etiketi sve bilo pisano extra minijaturnim slovima kao da je u stvari pisano za neku drugu sortu ljudi mnogo manjih nego što smo mi a i stari je negdje zaturio naočare tako da sam mu ja u tim trenutcima služio u te svrhe.
Trebalo je ovaj fini mađarski gulaš zagrejavati oko deset minuta, a sedam je već bilo prošlo i ja skoro nisam mogao da dočekam još preostala tri. Buljeći iz neposredne blizine u konzervu učini mi se u jednom momentu da je konzerva izgledala nekako veća posebno oko sredine ili sam halucinirao od gladi, ali ipak se nisam varao bila je zaista mnogo veća nego na početku, ja se okrenu i rekoh.
- Tata, ova konzerva raste.
On pogleda pomalo nonšalatno prema šporetu, zagleda se jedan mali moment i izbeči oči vrišteći na sav božiji glas.
- Bježi, bježi!
Skočismo obojica prema izlaznim vratima u istom momentu, iako ja iskreno nisam znao zašto tačno bježimo i naravno zaglavismo se na premalim izlaznim vratima. On me nekako šutnu napolje i ispade zajedno sa mnom na ulaznu verandu a u istom momentu u kuhinji iza nas se začu zaglušujuća eksplozija.
Deset godina kasnije kad smo se selili u drugi još lošiji stan utovarivši svu našu imovinu u kamionet vratio sam se po posljednji put u kuću da pogledam još jedanput gdje sam proveo svoje namlađe doba, gdje sam prespavao hiljade noći i proveo isto toliko dana, gdje sam odigrao sve igre i bitke počevši od bitke na Kozari pa do borbe rame uz rame sa Sandokanom negdje na Indijskom moru.
Pogled mi zape za plafon u kuhinji iznad šporeta gdje se i posle deset godina još uvjek skoro mogao prepoznati sadržaj konzerve finog mađarskog gulaša utetoviranog u betonsku ploču... Zauvjek!
Iako nisam bio potpuno siguran ali činilo mi se da u konzervi nije bilo ničeg drugoga osim gulaša.