RAZREZ

Tek sto sam pojmio da si dio mene
u ovome stvarnom dragom i nedragom
gdje sve zavrsava i otkuda sve krene
zagubih bisere i kovceg sa blagom
i zagubih smijesak onaj unikatni
sto jedino na te znao je da sleti
kada jesen prospe svoj ogrtac zlatni
i sto sada kruzi po nekoj planeti.

I tek sto sam pojmio da sam dio tebe
u onom nestvarnom što se ne razliva
kad se vrhom nokta potajno zagrebe
po rubu sjecanja tamo gdje si ziva
osjetih kroz razrez vode što se pusi
da ne pojmim vise na kojoj sam strani
dok se pred ocima nas Vavilon rusi
i dok u oblake lete konji vrani.

Znam u svijetu onom i u svijetu ovom
što se dodiruju u roptaju svijeca
ja sam se pred zoru okrstio slovom
a ti buketima nedozrelog cvijeca
pa sad ko Robinzon nedogrljen pjenom
u zubima držim latice zumbula
u praskozor stopljen sa vlastitom sjenom
svjestan da bez tebe jedva da sam nula.

I znam kad poletim letenju nevican
da ćeš mi odnekud Mjeseceva kceri
dobaciti osmijeh zavijek nedoprican
sa kojim se sreća ponajbolje mjeri
i tu izvan svega pojmljivog sa ruba
ovog što se zove niko ne zna kako
kruzicu oblacan oko svetog stuba
spreman za ciscenje za raj il' za pako.

M. B. Romanov