Ninina baka je umrla. Nina je izabrala par najboljih drugova da idu sa njom na bakinu sahranu. Bili smo osmi razred osnovne. Dan suncan,
lijep kao ovaj danasnji. Zato sam se toga i sjetio. Stajali smo iznad rake, mi, djeca, pop, sira i uza rodbina, komsije i onda je to pocelo.
Neko se zasmijao. Jedva smo docekali da pukne ta grobna tisina, već smo bili dobrano preplaseni iznad te crnice, iznad ozbiljnosti situacije. Tresla su nam se ramena, suze slivale niz obraze, pop je bio zaprepasten. A baka. U svojoj osamdeset i nekoj godini ispracena je djecijim smjehom, sve je islo po redu, kcerke i sinovi zdravi i crveni, skupljeni tu oko nje, ne zamjerajuci, znajuci nju, sjecajuci se njenog smjeha.