„Rijeci bi bile suvisne kao sto obično i jesu
u prici za zauvijek.”

Ipak, jedna davna pjesma

IGUMAN

I

Nad njim je stajala njegova sjenka. . .

Znak vatre.

One noćikad je konacno shvatio
da nikad neće naći mir
upalio je svijecu za pokoj svog najdrazeg sna.

Tama je sjenkom crtala raspece
drvo zivota i palog andjela
tamo gdje se cinilo da zavrsava predivo.

Prah ili pepeo.

Odavno već nije imao kome da piše
a ko bi njegovu pisaniju i razumio.

Tisina.

Rijeci bi bile suvisne kao sto obično i jesu
u prici za zauvijek.

Prvi put je pozelio da svjetlo ostane upaljeno
još dugo poslije sapata
sto od tame trazi oprostaj
i da mu na ruku sleti leptir
sto ucvrscuje vjeru
i uporno zida nevidljivo.

Nad njim je stajala sjenka. . .

II

Svijeca je bila upaljena da bi dan lakse izgorio...

Znak vode.

Valjda će ovaj put i bez stepenica od rijeci
naći svoju Nojevu barku
i svoj put davno upisan u geografiju bica.

Uostalom ocima se uvijek sigurnije i dalje putovalo.

Kad bude samo jedan iz prasume sjenki
isti kao ranije
a ozbiljno drugaciji
vidjece lik već vidjen u krcagu vode
na dnu gdje se spajaju davne svjetlosti.

Lik vidjen u razbijenom krcagu.

Kap objašnjenja ili kap zablude.
Izvor ili delta.
Ništa ili ništa.

Pokusao je da prepolovi krug
prošlim sjecanjima nad kojima ne visi mac zaborava
kao da se ono precutano može sakriti
ostao je trag na krilu bubamare
gdje vjetrovi upisuju zitija
oduvijek
otkad se noc ne mjeri danima.

Svijeca je bila upaljena...

III

Negdje u tami skrivenoj od pogleda duse...

Znak zemlje.

Tamo gdje je ostala bijela mrlja na staklu za pomracenje
kroz koju još dobro vidi
onaj koji hoće da gleda
sjenka je jedna poljupcem ostavila svoj pecat.

Njegov svijet je spavao uljuljkan mirisom tamjana
a rijeci pokupljene iz prasnjavih knjiga su cutale.

U ruci je drzao Bijelog andjela iz Mileseve
u glavi nadu
u srcu vjeru da neće biti onako kako ne bude sudjeno.

Prosuo je casu mirisavog vina otetog od kamena
bacio dva-tri komadica zemlje u noć prekrstio se posljednji put
rekao HVALA...
i srusio se...

Prvo je bilo ništa
kasnije se jedna zvijezda stidljivo otisnula na vanvremensko putovanje
dok je noćnivjetar grcajuci uporno ponavljao:

OCE NAS KOJI SI NA NEBESIMA. . .!?

Negdje u tami skrivenoj od pogleda duse...

M. B. Romanov
Jednom u zauvijek i dalje)