Forums : Književnost

 Comment
Sećanja koja nedre osećanja..
No-1
2009-10-18 11:54 PM
Odvažno srce nahodi svoje zadovoljstvo u praštanju uvreda, a slabo u osveti...
Ostala je prošlost moja još kod mene,U njoj spava moja mladost, Nisam ja ni pesnik ni pisac, mada, divno je dotaći se tih opojnih stremljenja. Imam samo požudnu potrebu k` nezaboravu, da se sećam i osećam.
A ovo što sledi, e to ja opet, nastavljam ……. :)

Negde, od polovine sela , tamo dalje prema spustu ka prečici što se račva ka dva susedna zaseoka, kao tvrđava neosvojiva I ponosita, kraj , grubim šljunkom, asvaltiranog puta, tik uz zidine , stajala je gizdavo se kočopereći, škola. Bila je to škola za neveliki broj djaka iz nekoliko okolnih sela I to samo do četvrtog razreda. Kamene blokade, istovetno klesane, uzdizale su se čak do drugog sprata, pa je time samo još pojačan osećaj neosvojivog I strahopoštovanog – nepoznatog.
Neki smo se poznavali , ali smo se vrlo brzo svi upoznali I navezali jedni na druge, postadosmo jedno dešavanje, zaseban svet. Sve izvan toga za nas je bilo nedodirljivo a istini za volju nismo tome ni težili, ovaj beše zadostan.
Sećam se onih malih klupica I još manjih stolica, od punog drveta. Sećam se uzdignutog podijuma podno table I ogromne ovalne, zelene peći u zadnjem levom uglu učionice. Sećam se učiteljice zbog koje nisam hteo vezanje pertli na cipelama da savladam, jer mi je to ona rado činila, a ja sam onda bio važan i sećam se jednog neobično lepog plavog školskog – djačkog mantila, oivičene kragne vezenom čipkom, među svim ostalim jednako takvim mantilima, I najlepših , ovlaš začešljanih , plavih uvojaka koji ukrašavashe najlepše , skoro neprimetnim pegicama ukrašeno, lice – sećam se Slavke…
Svi smo voleli Slavku, i mislili , svak za sebe, da baš sa mnom treba hitat u skrovište, igrajuć se žmure idržeć se za ruke. A bile su to lepe bledunjavo nežne , negovane ručice kojih dodir namah prostruji toplinu celim telom.
Slavka beše najbolji djak u razredu, te verovatno svesna svoje nadmoći, sa mogućnosću velikog odabira , sve nas držaše u neizvesnosti inadi .Nebrojeno puta pomislih : „ E ,sad će u meni potražiti zaštitnika…”….Sada će mene za ruku dohvatiti ,a svi će mi onda zavideti! Kako je to bilo primamljivo…:)
Ogroman očaj razočarenja kada se to ne desi ni u narednoj žmurki, pa ni u onoj sledećoj….sve je s` nekim drugim zaklone zauzimala,a ja sam bio taj koji sam stanovao u istoj zgradi sa njom podno njenog stana. Imao sam najviše prava da je držim za ruku I da se tako sa njom trčeći makadamom uznesem do neslučene radosti I onog drhtavog osećaja.
Desio se dan , kada mome strpljenju dodje kraj, kada neuzvraćen, još nejasan osećaj postade teret i mora a možda i ljubomora. Stadoh pred moju Slavku zahtevno , nepokolebljivo…, a ona ništa., samo me odgurne ne udostojivši me pogleda.
Nešto beše ljuta ili ja nesmotren, ne znam, ali moj ponos i moj ugled postadoše ništavni i bolni. Povukoh je ja , tako povredjen , za onu divnu – najlepšu plavu haljetku pokidavši joj nekoliko dugmadi koji se skotrljaše neznano kuda pa moja ti nežna Slavka iz zaokreta otvorenom šakom , pričvrlji uz levo mi uvo, takvu šljagu da mi još i sad zazvoni u glavi kad na to pomislim. Od sramnog poniženja me nestade.Sa suzno plačljivom glimasom, ali zadržavajući srdžbu i bes, pokupih ono mojih stvari u torbu rešeći da prekinem školovanje. Džaba su me odvračali , dozivali, ubeđivali, bio sam neumoljiv.Za mene je škola završena!
Došavši kući , upita me mati : „ Otkud ti tako rano”?
A ja : „Ne idem više u školu!”
Nije umesno izreći one prvo naučene prideve, ali emocije su neobuzdano činile svoje. Meni mati doda školsku torbu pakajući me u hram životnih saznanja, a ja joj istom putanjom vratim uz povik : „NEĆU!, Nikad više!”
U kuću nisam mogao , torbu nisam uzeo ,a povratak u školu mi ponos nije dozvoljavao, te sam želeć domoći se saznanja koliko li Slavka pati, ipak pošao al prikradajući se onom bedemu kamenitom gizdavom I kočopernom. Taman kada pridjoh do najpodesnijeg vidikovca, zazvoni školsko zvonce velikom odmoru. Vreme užini.A za užinu pravi zlatnožuti kačkavalj na friškom hlebu i „jafa”, onaj sok od narandže kojeg sam očima ispijao, tada i do dana današnjeg . Moja ti je Slavka tako makljala po sendviču i soku, kao da se netom nije desilo ništa što bi joj omelo apetit. Svi su , svak u svom kutku naslade , predavali se čarima zlatnožutog kačkavalja sa jafom, svi osim mene….
Ako me neko danas pita . „Šta bih najviše voleo….?”
Moj odgovor je : „Sendvič sa sirom i jafu”!
Ponos mi nije dozvoljavao da se moja užina i ja tog sumornog dana susretnemo, bilo je to prosto neizvodljivo, ali smo se sa Slavkom brzo izmirili I nastavili igru žmurke sa promenljivom srećom I nadalje. Žensko je žensko od malena I tu nemožeš puno učiniti. Ostaje ti jedino da se uzdaš u sretnu zvezdu.
Sve je ovo prethodilo, kada je Slavka u pitanju, jednom lepšem osećaju – prvom saznanju dodira. To je taj dah duha koji me nosi.
Imala je Slavka stariju sestru, koja je medicinu učila i brata Miloša.Desi se neko slavlje u režiji naših roditelja, pod okriljem seoske kafane , stecišta društvenih dogadjanja.
Priredjivali su oproštaj za pamćenje, rastanak dobrih komšija I prijatelja koji beše dirljiv do bola, naime Slavkini su spakovali stvari I već potovarili u vagone, čak I gradjevinski material za gradnju kuće, tamo negde, u nekom Zemunu, dalekom na stotine kilometara bio je spreman za otpremu. Ostade jedini ljudski da se oprostimo.
Džubox je svirao :„Prendi qwesto mano cingara”, a mene Miloš gurnu prema Slavki, videć da se snebivam. Taj dodir dela njenih gipkih ramena , preko svilenkaste haljine je bio nešto , do tada najlepše što mi se u životu pružilo i ostvarilo. Osetih tada prvi put nežnost , mekoću razdvajanja svilom dodira moje ruke i ženskoga tela. Već sutradan se želja pretvori u čežnju a čežnja u maštu I do dana današnjeg , u sećanje – kao I onaj zlatnožuti kačkavalj..Kačkavalj sam priuštio nebrojeno puta, I uvek iznova...ali Slavke više nikada ni video ni čuo...

Da li muk i tišina imaju značaj odobravanja, da li je i pogrdno priležnije od nokoment-nog , da li baš ni u koga nema doživljenog, da nas opričano sećanje preseli na talase lepih osećaja, da li bi se isčitavalo kada bi se nastavilo ili je ...?
MobiWalker
(Alepholog)
2009-10-19 05:28 AM
Baš mi ulepša jutro na poslu ovim sećanjem.
EnigmaIII
2009-10-19 08:05 AM
Moj skromni doprinos...

„”„”„Tamo gdje prestaje noć,nastupa iluzija, jer dan je zapravo, noc u boji. Svjetlost se lomi kroz veliku prizmu elemenata, osjecanja i trenutaka da bi u spektru boja ispisala jednu istinu, od ljubavi do tuge postoji samo mala linija, opet mala linija, koju je lako preskociti kao i svaku drugu.U praskozorju istine gdje se ljubav suncem zove,krije se prestrasena ptica cija dusa ima obris mojih misli.Tamo negdje iza dodira, gde se krik njeznosti još uvjek prelama kroz prizmu sreće,ako je nadjes uspavanu,probudi je pricom o pravdi.
Možda joj je samo teško da vjeruje u ljude...”„”„”

Pozdrav...
look
(lutalica)
2009-10-19 10:36 AM
UVELO LIŠĆE

Želela bih da se uvek sećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo lepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pevao
Ta pesma je bila slična nama
I tebi koji si me voleo
I meni koja sam te volela
Živeli smo zajedno
Ti koji si me voleo
I ja koja sam te volela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voleli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pesku
Koraka razišlih se ljubavnika.

Žak Prever
No-1
2009-10-19 11:53 AM
Istinite životne priče sročene u svega nekoliko rečenica bude maštu i interes čitaoca. Na internetskoj stranici možemo uživati u istim,zar ne..?

Pozzz
 Comment Remember this topic!

Looking for Tassel Necklaces?
.