Forums : Književnost

 Comment
Tajna vina
Polar
(Medved)
2009-10-15 05:47 AM
:)

Nešto razmišljam o vinu pa se setih se jedne poucne price iz stvarnog zivota sto mi rece jednom davno moj drugar Vlada Senilni, pa resih da vam je prenesem...

Uspeh

Marko Pihtija je oduvek voleo da radi vise stvari u isto vreme. Pre nekog vremena, sa svitanjem predivnog ali hladnog Bozijeg jutra, Marko je radio dve stvari u isto vreme. Citao je „The Secret Door To Success” a sa druge strane onako u pauzama pisao zadacu na temu zašto vino ne valja…

Isecak iz njegovog dnevnika:
14 JUN leta Gospodnjeg 2000
… Ja se bas i ne slazem sa ovom konstatacijom da vino ne valja… Dobro je vino, ali casa posle rucka. Kažem casa a ne 3 litra kako smo ja i moj drugar Tica Moler naucili da konzumiramo. E sad, dobro je sto je sve na početku pa pihtije koje su već polako, ali sigurno izrasle neće da nas odvedu u klub ljubitelja pihtijica. A ne molicu…
Hm, kaže ovaj gospodin sto je napisao ovaj tekst, da uspesnom coveku uvek postave pitanje: Šta je tajna vaseg uspeha? Sa druge strane ove druge nikad ne pitaju šta je tajna vaseg neuspeha… E ko sad pita one sa pihtijama sto redovno odlaze u klub ljubitelja pihtija, i odakle njima te pihtije. Samo ih mnogi značajno pogledaju i prekrste se. A vrlo dobro se i zna odakle sve to dolazi. Pa da, Vino… Ko da ja ne znam… Nije Marko sisao veslo…
Nego da se ja vratim mojoj zadaci. Vino. Pocne se sa casicom za raspoloženje… Pa se doda još jedna jer je raspoloženje na nivou i ne može se dopustiti da to tek tako prođe. Pa se popije još jedna i… Tu prestaje brojanje casa i svega ostalog sto ulazi u naše telo kroz usta. Za to vreme one kamiondzije rade punom parom. Njihovi kamioni sa djubretom u sred stomaka neprestano rade razvozeci to isto djubre u deponije na periferiji stomaka. Kamioni često i ne uspeju da dodju na periferiju zbog kanalizacije proizvedene prekomernim konzumiranjem vina, koja se izlije iz creva i preplavi ulice, pa često ti isti kamioni izbace djubre na sred stomaka.
E ni tu se ne slazem, jer ipak treba oni da odrade svoj posao do kraja. Ko da Marko nije jednom vozio kroz poplavljene ulice. HM… Ali dobro, možda je i teze voziti kamion. Nek im bude. Elem, tako se stvaraju brdasca koja ljubitelji od milja zovu pihtijice.
Pa sad pihtijice se često drmaju sto dovodi do efekta staklene baste unutar covekovog mozga. Covek uvek misli da pada kisa izvan te staklene baste, i onda mu se spava. Naravno uz rominjanje kise i drmanje pihtijica ugodjaj je sve lepsi i veci. Nema se vremena ni za šta osim za klopu pice i odmaranje…
Ok naravno ja i Tica Moler ne želimo da budemo u klubu ljubitelja pihtijica pa se divimo i postavljamao pitanja ovim drugim. A da nebi vise razmišljali o ovim pihtijasima I ne divimo se ovim drugim slusacu ja gospodina koji je napisao the secret door to success. Evo lepo covek rece: Ja sam dao sledeći nalog da neutralisem zavist i mrznju.
STA JE BOG URADIO ZA DRUGE, ON TO DANAS RADI ZA MENE.

Majku li mu, pametan ovaj neki cova. Eto, zato ja, Marko Pihtijica glavom i bradom, dajem casnu reč da ću marljivo raditi svoje zadatke, citati samo dobre stvari, a sa Ticom Molerom nikad neću preci prag kluba ljubitelja pihtijica i ako ikad budem vozio kamion, ići ću do kraja…
Marko je danas ugledan covek. Živi i radi u Kaposvaru, danasnjoj Madjarskoj. Vlasnik je, zajedno sa svojim drugarom Ticom jedne velike kompanije za pravljenje kamiona koji su otporni na vino. Njih dvojica nikad nisu presli prag kluba ljubitelja pihtijica, i uvek su citali iskljucivo dobre stvari… Ostaje nepoznanica, da li Marko ponekad popije casu vina posle rucka ili…
***
Ja se još uvek pitam da li vino valja ili ne valja pa ako ko ima kakvu pricu ili mišljenje ja bih mu bio zahvalan da konacno otkrijemo tajnu tog cudnog napitka…

Ajd uzdravlje i kome pada sneg radujte se, a kome ne... Budite strpljivi, jer zima je pred vratima...
Cao
POLAR
Polar
(Medved)
2009-10-15 05:41 PM
Iz dnevnika jednog kapetana:

13 februar 1519

More besni i magla se nadvila nad nasom fregatom kao da je more lično resilo da zaustavi ovaj pohod koji je sam Isus Hrist odredio u ime Spanske krune. Onaj kukavica Diego Velaskez napustio nas je sa posadom onih istih ljudi kojih nisu verovali da Spanska kruna i ja lično zasluzujemo da otkrijemo i dokucimo deo našeg blaga koje po Hristu ne pripada domorodcima i kanibalima kao sto su oni divljaci koji imaju i previse da bi mogli da upravljaju svim tim blagom… Vreme je na nasoj strani…

14 Februar 1519

Kisa i razgoropadjeno more nastavljaju da krnave nasu Bozansku misiju. Izgubili smo jedan brod sa 32 hrabra mornara. Čuli smo uzasne krikove kako dolaze sa palube broad De La Cruz. Neka Bog cuva njihove duse…
Ipak, još uvek baratamo sa oko 500 ljudi koji će da potcine domorodce i uzme ono sto pripada slavnoj Spanskoj kruni u naredna 3 dana. Odobrio sam mojim ljudima da otvore sve zalihe vina koje smo poneli, jer more je divlje a ljudi su poceli da se bune. Vino će da ih smiri…

15 Februar 1519

Kao sto sam i mislio vino je odradilo svoj posao. Problemi nas cekaju na kopnu jer nemam vise cime da motivisem ljude… Nema vise zaliha vina…
***
Polar
(Medved)
2009-10-20 12:57 PM
Severni pol... Zima 1922

Posmatrao sam danas polarnu svetlost. Aurora Borealis. Kakav bozanstven prizor. Kad bi samo znala ta svetlost, kako je divna, bas ovde u ovoj polarno-sneznoj pustinji. Zelena i plava, sa belicastim ukusom dima, dok sve to u svojim dugim rukama cuva neka crna, ruzicasta i siva… Eh kako je mocna ova svetlost… Gleda u mene i treperi, a san joj sa obala ledenog brega sapuce stihove tisine hladnog vetra… Zna polarna svetlost da jutro doći neće tek tako. Zna ona da uzburkano more puno ledenih santi nije tek tako hladno. Zna ta svetlost, da ovim Inuit ljudima iz obliznjeg malog mesta smeta prisustvo njeno. Oni bi nekako da gledaju u daleke zvezde, al tu je ona… Svetlost.
Ih ti Inuit ljudi. Dugo već žive u ovoj zimi. Navikli su oni na mrak i hladnocu. Ne vole svetlost, ne vole oni ni zivotinje. Njih jedu, jer kako inače preziveti u svojoj zimi u mraku. A cudni su oni, pojedu fokicu belu dok si reko britva. Medveda polarnog u srce gadjaju svim raspoloživim sredstvima da bi mu onda, onako tek sveze ubijenog, oderali kozu i pojeli onako još vrelo i zivo meso uz jednu svecu, u njihovim kucama od snega.
A foka ko foka, igra se radoznalo ganjajuci neke ribice i loptice od snega. Meda, bas taj polarni belog izgleda, on se bas i ne da. Samo luta bregovima od snega, trazeci mesto da prica sa polarnom svetlosti.
Evo isprica mi bas jedan pre neki dan, da pricao je on dugo sa starom Aurorom. A onda, iz daljine sneznog bespuca pojavi se ona. ZVEZDA… Uh, kakav je to susret bio. Meda i Zvezda pod okriljem svetlosti lepe. Hm… znao je taj meda jedno… Znao je da Aurora ne svetli tek tako…

Osmeli se meda da dodje do malog zaledjenog mesta. Sav srećan dosao je da kaže: „Ljudi, svetlost je lepa. Pogledajte kako je lepa. Vi sto trazite zvezde, pogledajte… ne gledajte u nebo kroz svetlost… Pogledajte u bliznjega svoga… Vidite li zvezde među njima… Pogledajte ljudi tu svetlost na nebu”…
Uskomesa se zaledjeno selo i ljudi iz svojih zaledjenih kucica pocese da vriste. „Eno ga… Drzte ga…. Izvucite mu usi… To je lazov, dolazi da nam ukrade san… Drz te ga ljudi”…
Meda se trze pa nastavi da zbori:
„Ljudi, pogledajte, svi smo mi zvezde”…
Al Inuit zaledjeni ljudi, ne znajuci šta Meda prica odapinjali su ledene strele, pucali iz zaledjenih reci… Gledajuci u pravcu njegove zvezde, zavikase iz daljine neki: „I nju drzte, i ona je hrana”…

Eh kad bi znali samo Inuit ljudi neki, da Aurora nije zlo… Da zvezde su u svima nama i svako ima svoju nasuprot nama… Ne bi oni terali polarnu svetlost… Ne… Verovacu da ne…
Eto, da zavrsim uvod u dnevnik za danasnji dan. Popicu jednu casu vina i idem da sanjam…
***

Polar
(Medved)
2009-10-22 05:54 AM
Posmatrajuci jedno belo predivno zdanje, onako sedeci u basti nekog restorana uz kafu, pomislih kako je ovaj zivot lep. Htedoh da narucim i casu crnog, kažu da je bas u ovim krajevima crno vino bozanstveno slatko… Kako i nebi kad je od neprskanog muskata napravljeno. Ali ne narucih… Još uvek se pitam, da li vino ima tajnu? Da li ono izaziva dobro ili loše u nama. Pre nego sto sam zapalio cigaru, moj stomak zatrazi kratku pauzu pa me zamoli da mu ispunim zelju. Nisam pio ni pivo, pa me to bas nekako iznenadi, ali bio sam dobre volje pa odlucih da svima taj dan ispunim zelje…
Mracna prostorija u podrumu restorana krila je nekoliko tajni i mirisa što ne bih pozeleo ni najvecem dusmaninu, ali bio sam dobre volje. Zelje su ipak tu da ih neko ispuni, zar ne? Udjoh u tu mracnu katakombu, a tamo… Eh… Cucavac… Pomislih u sebi, zar ovo još uvek negde postoji, ali par razgoropadjenih muva se okrenu sa brda svoje hrane i uz prst na ustima samo prozborise… Shshshshsh… Nisam zaista hteo nikome da remetim red, pa sam onako tiho zatvorio vrata iza sebe… Tad upali se neko tinjajuce svetlo a ja se nadjoh u uzasu ove katakombe… Na zidovima prostorijice ove male sve same adidas linije. Cinile su nekako sklad sa onom rupom i s obzirom da mesto nije bilo obogaceno nikakvim ornamentima od papira, razumeo sam svu istoriju postanka tih zidnih adidas linija… Ali nekako uz sav taj sklad smedjih i crnih boja, stomak mi dade do znanja da je promenio svoju zelju i da ipak želi samo malo cistog vazduha… Uh kakvo olaksanje pomislih i podjoh da bezim. A onda na samom dnu onih uprljanih vrata, ugledah neki tekst… Zelja za bezanjem bila je mnogo veca, ali tekst je bio uporan i skretao mi je paznju nekim crvenim cvetnim ukrasima… Zamislih se, a oci poletese preko onih reci:

„Kad vi uzimate, izgleda kao da kradete, vi vrli malisani; i još i među zlikovcima vazi kao pravilo casti, da se krasti sme samo kad se ne može oteti…
»Ici će već« i to je jedan od nauka predanosti. Ali ja vama kažem, vi koji se dobro osecate: neće ići, i sve će manje ići s vama! O, kad biste odbacili od sebe svaku polutansku volju, pa se odlucili, bilo za lenstvovanje, bilo za rad. O, kad biste razumeli reci moje: cinite najzad sto hocete ali budite prvo takvi da mozete hteti!
»Ljubite najzad bliznjega svoga kao sama sebe, ali budite prvo takvi da ljubite sami sebe, da ljubite velikom ljubavlju, da ljubite velikim preziranjem!« Tako govori bezboznik...
Ali sto ja govorim ovde gde niko nema moje usi? Još je ovde za jedan sat prerano za mene. Svoj rođeni preteca ja sam među ovim narodom, svoj rodeni petlov kukurek kroz mracne ulice. Ali, kucnuce njihov cas! Pa će kucnuti i moj! Svakim satom postaju manji, jadniji, neplodniji… jadno rastinje! jadno zemljiste! I uskoro lezace tuda kao suva trava i stepa, i zaista vam kažem, biće siti samih sebe – zedno će traziti vise vatre nego li vode! O blagosloveni casu munje! O tajno pred Podne!
Pozarima koji sve zahvataju nacinicu ih još jedanput, i telalima sa plamenim jezicima: neka telale tada po svetu plamenim jezicima. Evo njega, dolazi, tu je već,… veliko Podne”…
I WAS HERE
F. N.

Paznju mi odvrati zujanje muva koje vise nisu bile srećne sto sam tu. Nasmejah se izadjoh iz te usamljene katakombe. Sedoh za svoj sto i nastavih da posmatram predivno belo zdanje. Bilo je podne.
„Konobar, flasu crnog molicu”…
***
 Comment Remember this topic!

Looking for Oil Diffuser Necklace?
.