Forums : Književnost

 Comment
La Promessa
MojeImeJeTanja
2009-10-07 06:11 PM
sacuvacu pogled na nebo,
sacuvacu kap bistre vode u svom oku,
sacuvacu mir ravnice u svojoj dusi i sve pukotine na njoj,
sacuvacu oziljke na svom telu, sacuvacu tisinu njihove dubine,
sacuvacu neznost od Boga mi datu,
sacuvacu snagu i hrabrost u srcu,
sacuvacu kandzu da sa njom, kao i do sada, otkidam komadice lepote, sacuvacu vulkane strasti,
sacuvacu svoj izvod iz maticne knjige iluzija...i pevacu...

a šta drugo covek i može sa svim tim, nego da peva, da peva iz sveg glasa...

http://www.youtube.com/watch?v=ldZyq8UmqcY
Anakonda
(I like it,,,so shut up)
2009-10-07 11:21 PM
jes
trucko
(sociolog)
2009-10-08 12:44 AM
Tanja,no coment.Prelepo je.

Samo da te pozdravim;)

http://www.freewebs.com/rainbow-32/ruga.gif
MojeImeJeTanja
2009-10-08 04:18 AM
Ana...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 04:18 AM
hvala trucko
MojeImeJeTanja
2009-10-08 05:23 AM
http://www.box.net/shared/9nzz8htxvp
AURORA POLARIS- otvoren put u san

ako postoji zelena svetlost od zalazeceg sunca, koju nisam videla, za koju sam čula od Jules Verna još davne 1882., onda postoji i aurora polaris ili, kako je od milja nazvase , „otvoren put u san”. razmišljala sam o tom dodatku i delovao mi je nelogicno, ali samo na prvi pogled. tek kada se aurora pojavila proteklu noć,shvatila sam, ustvari, da je to zaista bio otvoren put u snu.

protekle noćinebo bese...ma zašto da vam oduzimam dragoceno vreme sa opisima neba u tamo nekoj letnjoj noći? biće dovoljno da kažem bese jedno od onih, kada vazduh podivlja izvodeci trikove.

sedela sam u potpunom mraku i posmatrala zar cigarete koju sam samo nekoliko trenutaka pre zapalila. tisina je bila nepodnosljiva pa sam onako bauljajuci u mraku dotakla moje carobne dugmice koji odmah odreaguju nekim tonovima. bilo je toliko nečeg smolastog u toj muzici. lepila se za mene na mesta koja sam htela da zastitim, ali nije bilo moguće...a onda u jednom trenutku, dotaknu me nešto. u prvi mah pomislila sam da je jedan od onih bezobraznika kojih se grozim, noćnileptir sa onim teskim krilima tamnih boja. nemojte da se smejete, priznajem, plasim se upravo njih, a kako nemam onog „spasioca” koji to resi kroz smeh, jednim potezom ruke, egzekuciju uvek moram sama da zavrsim, sto dodatno utice na strahotu.

mahnula sam rukom nasumice, ako je u blizini da ga bar na kratko udaljim od sebe dok ne ispusim cigaretu, ali istog momenta, ruka mi dotaknu nešto sto je u isto vreme bilo i meko i ostro i jako i toplo. vrisnula sam i skocila na noge zeleci se domoci svetla, ali u tom trenutku zacuh reč „puyumuyumuwan”. ne trazite da vam je ponovim, jer ovo je jedini put da sam je izgovorila posve ispravno. kako zacuh tu reč, sobu mi preplavi neverovatna svetlost. dacu zaista sve od sebe da vam je opisem. ja sam se nasla u onom njenom delu koji je bio izrazito crvene boje koja se od mene dalje razlivala u zutu, pa dalje u nezno zelenu, a već na rubovima, ta zelena je dobivala crnu nijansu. ono sto je bilo fascinantno, na tom crnom delu bese komadic koji se plavio, ali ona nijansa plave boje kojom svetle najlepsi primerci kristala.

pocela sam da se okrecem oko sebe. soba vise nije bila soba, nestale su sve stvari, nije bilo zidova. ja i svetlost, a onda u momentu dok je moj pogled kruzio i dosao u ravninu sa mojim ramenom, dva oka. zanemela sam! nasla sam se oci u oci sa ogromnom pticom...a onda nakon te trenutne paralize mozga, shvatih da sam samo par trenutaka pre, svojim rukama dotakla krila orla. sad ne treba da vam dajem opis orla, svi ste ga bar na slikama videli, taj pogled bih mogla uporediti sa jednim od onih, namcorastih ljudi, sa vecnom „krunom” među ocima, karakteristicnog pokreta usta i bora oko njih, spustenih prema dole. kljun, a kakav drugaciji nego onaj strasni, orlovski u gornjem delu, za koji kažem „koren” zuckaste boje, a prema vrhu tamne sive ili crne boje, sa donjim delom posve ravnim, ali gornjim delom zavijen u „kuku” i sa one dve karakteristicne rupice sa svake strane, koje deluju kao nozdrve na nosu. smejem se (sad to mogu), perje koje je raslo bas od onog dela gde je kljun pocinjao ili zavrsavao, kako god hocete, pa prema telu, bilo mu je kao kod coveka koji je dobrano zalizao kosu, pa je zatim namazao nekim uljem da joj da na sjaju. „brada” jedna od onih, par dana stara„.

gledao me je, a zatim otvorio kljun iz kojeg su pocele da izlaze cudne reci. svaka reč je bila novo cudo. ona prva, koju ne umem da izgovorim, ona od koje je sve krenulo, proizvela je svetlost i gubitak onog mog dragog prostora, jedinog u kom sam se osecala posve sigurnom.

sledeća reč koju je izgovorio bila je ”kusi kausay„. predamnom se stvori proplanak sa visokom travom, okruzen sumom i neverovatnim zvukom onih divnih nocnih cvrcaka. bila sam na sred tog proplanka i cudno, nisam osecala strah od noćii blizine sume. bosih nogu, osecala sam mekocu podamnom. sela sam i tog casa, moju ruku dodirnula je jedna mala rucica. taj dodir mi je bio tako poznat, toplina jednaka toplini mojih dlanova, oblik prstiju isti kao moji, samo u minijaturi, čak i vene koje su se nazirale kroz tu prozirnu kozu, bile su istog rasporeda kao moje. podignuh pogled prema glavici tog malog stvorenja i ugledah sebe. susret mene sa mnom bilo je iskustvo koje nije moguće opisati ili na bilo koji način objasniti.

mala JA, nasmesila se sirokim osmehom, pokazujuci rastavljene zubice, meni, VELIKOJ.

”bićeš srećna u zivotu, to tvoji rastavljeni zubici pokazuju. da li znaš to?„ rekla sam joj drzeci je za ruke nezno.

pogledala me je krupnim okicama, izvukla rucice iz mojih ruku i rekla tepajuci ”hoću da se igramo„

zacuh krestavi glas orla...stize nova reč ”sunquyman„

sa izgovorenom reci, sve se izmenilo..ili sam ja bar tako mislila. nije bilo proplanka, nije bilo sume, ni zvukova onih divnih cvrcaka. nije bilo rucica. pozalila sam sto sam čula tu novu reč, jer mi je bila divna pomisao na igru sa malom JA.

stajala sam pred jednom tablom na kojoj je pisalo Chavín de Huántar i oznaka visine 3135 m.

boze, koliko sam ushicenje osetila? ni u najlepsim snovima, ne bih se usudila sebe odvesti tako visoko...

odmah pored table, na prasnjavom putu sedeo je covek tamnoputog, suvonjavog lica, naglasenih jagodicnih kostiju, otezalih, naduvenih podocnjaka ispod ociju, pravilnog nosa. donja usna mu je bila malo deblja u odnosu na gornju i blago izbocena. nikad nisam čula za mesto, čije je ime stajalo na tabli, ali tek pogled na tog coveka, dao mi je odgovor gde sam.

Andi!

samo u tom delu sveta nose se one tako tipicne kapice, istkane raznim veselim bojama, koje imaju one produzetke na usima, kao naše zimske subare. na sebi je imao dve kosulje dugih rukava, ona prva neke zuckaste boje, posve izbledela od starosti, preko nje plava sa nekim ornamentima po sebi, nešto kracih rukava od ove zute, pantalone, tri frtalja, pa još savijene za jedan prst u manzete, zaklela bih se da su bile od lana, sivkasto krem boje. preko svega toga, naravno, ponco, čija je osnova bila crvena sa utkanim prugama zelene i zute boje, koji se zavrsavao gustim resama tkanja. na nogama neke jadne papuce, iz kojih su izvirivale bose noge, sa tamnom odebljalom kozom i noktima na nogama, za koje je morao, verovatno, imati specijalan alat da ih s vremena na vreme potkrati.

sedeo je u dnu table i drzao je u ruci instrument. minijaturna gitara, ali vrlo neobična. takvu nisam imala prilike da vidim. onaj deo vrata na kome su stajale zice, preko kojih su se prstima prevlacili akordi, bio je kratak u odnosu na onaj drugi deo, gde su te zice zavrsavale na onim malim drvenim kalemovima, preko kojih se stimala. na tom delu, stajalo je ukupno dvanaest tih kalemova, raspoređeni u dva reda po sest. ali onaj deo iz kojeg su izlazili divni tonovi, imao je vrlo neobičan izgled. jedan deo imao je oblinu kao i svaka gitara, ali onaj drugi deo se podizao u visinu u obliku peraja.

kao da me je ocekivao, čim sam se pojavila na tom cudnom i divnom mestu, ustao je. nije izustio ni jednu reč, samo mi je glavom dao do znanja da trebam da krenem za njim. pratila sam ga.

doveo me je do cudne gradjevine u obliku slova U, izgradjenu od nepravilnog, blatom povezanog kamenja. posmatrala sam te zidine i okrenuh se da mog pratioca upitam nešto, ali njega vise nije bilo tu. nestao je kao da ga je zemlja progutala. krenuh prema sredistu u tim zidinima. ono sto sam videla na jednom mestu, bilo je nestvarno. smestio se tu vrt. nije to bio vrt primeren mestu gde sam se nalazila. bio je to vrt sa zasadjenim mimozama. boze, kako sam se nasmejala i obradovala kada sam ugledala u tom vrtu malu JA. sedela je u drustvu decacica. bacali su nešto i pri tome se smejali. polako sam im prisla, ne zeleci da remetim njihovu zabavu, ali ne samo zbog toga. zelela sam da vidim u cemu se sastoji igra ta dva mala bica. mi veliki umemo svojom pojavimo sve da pokvarimo...

cudjenju nikad kraja...

dva divna deteta u vrtu mimoza na Andima, igrali su igru ”putujuceg pasulja„..ime igre sam tek kasnije saznala. svako zrno bese zarezano na cudan način u obliku nekih cudnih tacaka. decacic uzme u svoje rucice pasulj i baci ga pod noge maloj JA. ona se nagne nad njega i pocne da se smeje...pasulj joj je davao slike i pisao joj ono sto je decak zeleo da kaže.ništa se nije čulo, osim njihovog smeha, tupog udara zrna od zemlju i mog disanja. u jednom momentu, decak ispruzi ruku prema maloj JA. tog trena, sve mimoze u vrtu sklopise listove i delovalo je kao da su nestale. mala JA, bez reci je ustala ostavivsi decaka posve zbunjenog, prisla mi je, uhvatila me za ruku, povlaceci me za nju i na taj način dajuci mi do znanja da treba da se spustim da mi kaže nešto u poverenju, pogledala me okicama iz kojih je izbijala tuga i tiho mi sapnula... ”hoću da se igramo!„

”wayanakuy„...krestalo je kroz vazduh...

MojeImeJeTanja
2009-10-08 05:24 AM
otvorila sam oci.

predamnom se pruzala slika prekrasne operske dvorane, svetla su još bila upaljena i moglo se videti kako raskosno obucena publika, zauzima svoja mesta. nalazila sam se u parteru. i razmišljala o tome, da me je orao, bar u avanturi, mogao postaviti u lozu, da bar jednom sa visine gledam scenu, a ne uvek cvrsto na zemlji, ali, mesta u lozama bila su popunjena. ako ništa, bila sam zahvalna sto me je doveo u opersku dvoranu, bez obzira sto nisam znala kakav se komad daje.

pogasise se svetla i opera je zapocela. znam da sam je već slusala - gledala, ali sve dok se sopran nije oglasio nisam mogla da se setim o kojoj se operi radilo. a onda, krenu „prica” i meni puce pred ocima...Cajkovski „Evgenij Onjegin”. kakav dozivljaj!

posmatrala sam lik Tatjane, prirodne, tople, nezatrovane, osetljive i nezne sanjarke i na suprot nje, lik Onjegina, coveka bez cilja i smisla u zivotu, inteligentnog na onaj ostar i hladan način, slatkorecivog.

sklopljenih ociju, prisecala sam se tog dela Puskinovog i okolnosti pod kojima je to delo napisao. prisecala sam stanja u kojima sam se nalazila dok sam to citala.

osetih ruku...nisam oci otvorila, ali sam se smesila. bila je tu...levom rukom sam je blago dodirnula na način da joj kažem da znam da je pored mene, ali da moramo biti mirne. otvorila sam oci i pogledala je, a na njenom licu se ogledao osmeh deteta spremnog za neki bezobrazluk.

Tatjana je upravo „pisala” svoje pismo Onjeginu...

„...zar nisi ti i onog trena,
o priviđenje moje drago,
promako kroz noć kao sena,
nad uzglavlje se moje sago
i sapnuo mi reči nade
ljubavi pune i iskrene?...”

mala JA je u tom momentu zatapsala rucicama i dvoranom se razlegao njen zvonki deciji smeh. okretala sam se oko sebe, upucujuci poglede prema ljudima i slezuci ramenima, kao izvinjenje...primakla sam joj se i sapnula joj da mora da bude mirna, obecavsi joj da ćemo kada se opera zavrsi izvoditi razne vratolomije. stavila je svoj kaziprst na napucena usta i tiho izgovorila „psssst”. nasmesila sam se sa odobravanjem i nastavila da posmatram scenu i da slusam sopran...

„...nek bude tako!sto da krijem?
milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaštitu od tebe...”

smeh se otkidao dvoranom. bio je to jedan od onih decijih smehova, za koje verujete, da će dete ugusiti. ljudi oko nas su već poceli negodovati, vrpoljiti se, upucivati nam prekorne poglede, a ja, pocela sam da se „klizem” na onoj stolici, skrivajuci glavu u ramena. taman sto sam htela da je uzmem za ruku i da sa njom napustim dvoranu, nije bila vise pored mene. razmišljala sam o tome da je orao nešto poradio na tome i nastavila u miru da slusam operu.

„prica” opere je zasla u onaj deo, gde Onjegin pevajuci razmišlja...

„...bar da se trgla kad ga srete,
da posta bleda il´ rumena...
na njoj se ništa ne pokrete;
ni obrva ni usna njena;
mada je gledo najbudnije,
ni traga stare Tanje nije
mogao naći...”

mala Ja se smestila ispred njega na sceni sa kriskom limuna u ruci, koji je bezobrazno slatko lizala. Boze! stavila sam ruke preko usta, kako bih sakrila i utisala moj smeh, dok sam posmatrala Onjegina kako pokusava kroz svoje balavljenje da ostane dostajanstveni operski pevac, a ona, ona se pomerala sa njegovim pogledom...on na levo, ona pred njim, kriveci glavicu i lizuci, on na desno...vijali su se po celoj sceni...ljudi iz gledalista koji su do tog trenutka bili smrtno ozbiljni poceli su da se smeju, a ona je blistala. u jednom trenutku, ona se okrenula prema meni i sa pozornice, seretski se smejuci, viknula „hoću da se igramo”!

„ly o lay ale laya”...

olujni vetar me je sibao po licu, dok sam se grcevito drzala za ogradu broda, koji je tako krhko delovao. okretala sam glavu na sve strane, da saznam gde sam. prvo sto sam zapazila u soku od situacije u kojoj sam se nasla, bila je tabla sa nekim rečima koje nisam razumela. nisam ih razumela tada, prevod sam tek mnogo, mnogo kasnije saznala.

na tabli je pisalo:

„Dio ha innaugurato questa nave con la bottiglia. Se trovi il tuo posto sulla sua prua,avrai un viaggio bellissimo,nonostante le tempeste che ti accopagneranno,se invece trovi il tuo posto sulla poppa ,affondrerai.”

cudno, mesto gde sam se nalazila na tom brodu, bilo je nekako razdvojeno od drugih mesta, nalazila sam se kao na nekom granicnom prelazu. ne umem drugo poredjenje da nađem jer sa moje desne strane, pruzao se prostor sablasno pust. sa leve strane bio je prostor nakrcan svim i svacim. u tom nevremenu, nisam mogla da oci sirom otvorim i da pogledom spoznam o cemu se radilo, ali tu, pored onog, da tako kažem, „dekorativnog”, videla se i određena zivost. videla sam par prilika, iz cijih pokreta sam mogla zakljuciti da vode bitku za prezivljavanje.

nemo sam posmatrala taj haos, a onda,način na koji su se kretale tri senke videla sam u njima lica koja znam. oko njih su prolazile i neke druge senke, ali one mi nisu bila interesantne, iako su mi mahale, pokusavajuci da moj pogled otrgnu od ove tri poznate. prva senka, bila je ona koju sam prepoznala po pokusaju davanja signala poziva u pomoć. znao je jako dobro kako se to radi, samo što ne bese tornja koji će poruku i primiti...odaslao je poruku u olujni vetar, koji je poruku pogesno protumacio i jednim svojim zamahom ga predao dubinama okeana. drugu senku prepoznah po patnji kojom se pokusavao domoci nekog boljeg i sigurnijeg mesta. vristala sam u vetar gde treba da stane, vristala sam da se sagne ili podigne, zavisno od onog sto mu je pretilo, ali moja vriska se izgubila u huku vetra. sve sto je uspeo zadnjim trzajem ruku, pre nego sto ga je more primilo, je da mi dobaci dva zamotuljka, na kojima je bilo krupnim slovima ispisano moje ime...Boze...!za treću senku jedino mogu reći da sam je prepoznala.

ne mogu da opisem bol koji sam dozivela gledajuci jedno, pa drugo, pa treće drago lice, kako ih guta more. sve sto mogu da kažem, da su prsti jedne moje ruke grcevito stezali ogradu broda,dok sam drugom drzala dragocenost sadrzanu u dva zamotuljka. savijala sam se prema napred, zbog osecaja fizickog bola. htela sam da placem, ali suza nigde, bas kad su bile najpotrebnije...

u tom bolnom savijanju pogled mi prikova mala prilika. sedela je nehajno na ogradi, ne drzeci se rukicama za nju.

nisam vise obracala paznju na bolove. imala sam dragocenosti koje sam morala posto poto sacuvati. moja dva divna zavezljaja i moj smeh, moju radost, moj pogled na ozbiljan i odrastao svet, sacuvan u njoj, maloj JA.

„hoću da se igramo!”...bese sve sto mi je u tom momentu palo na pamet da kažem, zeleci da joj skrenem paznju na sebe, pazljivo, kako je ne bih uplasila i time izazvala njen pad.

nasmesila se i skocila sa ograde na palubu, kao da je samo i cekala te reci. slika je bila fascinirajuca...to nezno, krhko, prozracno dete je sa takvom lakocom preslo put od mesta na kome se, samo cas pre nalazilo, gde je vetar podizao ljudske gromade i slao ih u bezdan i nepovrat,i nasla se ispred mene. uhvatila me za ruku, vodeci me sa moja dva draga zavezljaja, prema onom desnom delu broda, onom, sablasno praznom, ali posve sigurnom...

„idemo da se igramo!”

kroz svetlost, kao u naučno-fantasticnim filmovima gde se ljudi teleportuju na zeljena mesta, nadjoh se u svojoj sobi.

svetlost je polako nestajala. krika orla nije bilo. sve sto je ostalo bese komadic papira koji sam stezala u ruci. na njemu je pisalo:

„Bog je od ovaj brod razbio flasu. ako svoje mesto nadjes na njegovom pramcu putovanje će biti prelepo, bez obzira na oluje koje će te pratiti, međutim, ako nadjes mesto na njegovom zadnjem delu, potonuces!”

bese to prevod sa one table na brodu.

podigla sam se u mraku i otisla do susedne sobe, pogladila rukom moja dva usnula „zavezljaja”. iz mene progovori mala JA sapucuci „idemo da se igramo”.

zapanjeno sam u mislima zastala, a onda se grohotom nasmejla. posla sam prema komadicu svetlosti, onom plavom komadicu na crnoj podlozi, onom, koji je svetleo kao najlepsi primerak kristala...

taj deo svetlosti mi Aurora Polaris ostavi kao dokaz svog boravka kod mene ili ga ostavi tek kao prostor, na kome ćemo se ja i mala JA, igrati bezbedno.
Ptolomej
(Lovac u žitu)
2009-10-08 07:07 AM
Pozdravljam sva godišnja doba koja čak i u tvom oku moraju umreti, ali nikada u tvom srcu,

Pozdravljam te zemljo koja gostiš pšenicu koja će hraniti ona usta koja ću ja ljubiti i voleti,

Pozdravljam te srećo koja se i meni ponekad nasmešiš i koketno mi otpozdraviš,

O, vidim ja sve kretnje i čujem sve tokove, to su misli, to su titraji i damari, neke težnje,

Pozdravljam onu senku koja će sasvim iskreno reći da ne zna za taj čudni i smešni par, Kihota i njegovog debeljuškastog pomoćnika,

Otpozdravljam i požudi i nekim strastima i kažem im, bićemo zajedno ali ja neću piti sa vama,

Vreme ima neke čudne pukotine, nalik porcelanskim figuricama, nalik onima u mom srcu,

O pozdravljam sve vas kojima su beda i tuga skrojili neko životno ruho, i koji se umorni vučete do svoga prebivališta, do velikog drveta gde duša mora da odahne...

P.S. Pozdravljam oslobođenje moje drugarice i njeno prometejstvo!

Ptolomej
(Lovac u žitu)
2009-10-08 07:56 AM
Gornje Tanjino pisanje definitivno prenosi poovsku atmosferu (Edgar Alan Po)!!!
MojeImeJeTanja
2009-10-08 08:58 AM
dragi Ptolomej, pocastvovana sam tvojim komentarom i ti jako dobro znaš koliko mi znaci tvoje mišljenje...samo, plasim se da stavljas suvise „odgovornosti” na moje pero, pominjanjem Poa pored moga imena...

MojeImeJeTanja
2009-10-08 01:55 PM
veceras sam mali, sicusni, nevidljivi atom...ali onaj, od kojeg sve kreće.

veceras sam se scucurila u listu ruze u egzilu i uplaseno posmatram joj robusno trnje.

veceras se secam glasa svoje majke kada je pevala i osecam toplinu koja se mojim telom razleze.

veceras se secam nota svih pastorala, svih himni ljubavi, secam se i toga kako lisce dise i drhti.

veceras sam balerina bez baletanki i prsti mi krvavi, ali ja plesem..ko za krv još mari!? a i lepa je onako crvena i neverovatno kako je divno posmatrati put koji pravi izlivajuci se...

veceras sam „još jedan dan u Raju”...iako ne znam kako on izgleda, ali grebem noktima prema njemu. neko je rekao da je tamo lepo. ko je to uspeo da posalje tu poruku, ja ne znam. ali, ako je drugacije od ovog sada, verujem da je zaista Raj u pitanju!

veceras nemam ime i divno je biti od toga oslobodjen...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 02:16 PM
veceras pišem...ali to nije imperativ...to je tek poziv na slobodu, to je tek poziv na prometejstvo...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 02:56 PM
posmatra me parce mahagonija, stiglo iz Gane i sapuce „tvoj sam prijatelj...”

veceras se secam svih onih koji zakoracise u moj „prostor”, ma bili od mahagonija, ma bili od sapunice, ma bili od elektrona ili samo od svetlosti... reci im ostale u mojim orbitama upisane. pokreti im kruže oko mene, ruke im nevidljive doticu i miluju me...

svi su divni i toliko sa sobom nose...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 02:59 PM
veceras sam ranjiva!

nemoj to iskoristiti protiv mene, jer to je samo tren u kojem svoju snagu raspoređujem. bilo bi mi zao da te u tome povredim...
Ptolomej
(Lovac u žitu)
2009-10-08 03:28 PM
Snažan sam i silan samo u neznosti

Pamtim okean koji je nekada bio samo mnogo vode, ali u dodiru sa Recju postao je neopisiva snaga

Nemoj reći „veceras”, reci planetama i zvezdama ono sto te muci, pokazi im to trnje po kome bosa hodas, a koje će oni nazvati najmeksom mahovinom

Na nebu nema ničega sto nije prisutno ovde dole

Pamtim viteza cije je jedino carstvo bila jabuka upravo porobljena od crva

Daj mi vode sada kada sam zedan, i daj mi Duha, sada kada ne verujem u svoje poreklo iz blata...

MojeImeJeTanja
2009-10-08 03:46 PM
pamtim vreme kada sam jabuku sa crvom, vitezu ponudila...i crv nas je pretvorio u cudo koje rusi, koje povaljuje ono najneznije u nama, cudo koje kljuca iz onog crvenog...cudo koje nazvase „zlatno srce”...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 04:08 PM
veceras pevam andantino semplice, veceras pevam „sacuvaj najbolje od proslosti”...

veceras sam sve ono za šta ti pitas.

veceras sam ono, sto menja sve i to je tako lako...

veceras gledam u oci svojim verovanjima i kažem „zadrzi pogled na tim divnom licu i ne dozvoli pticama da padnu u juzna mora”...

veceras mi od nekud stize poruka...„nema slobodnog coveka”...vidim da je na poruci pogresna adresa upisana...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 04:26 PM
veceras se bavim naukom koja mi nikad od ruke nije isla...sabiram opale kruske i reci koje dobise krila i u nebo odletese...

ustvari, ja veceras samo premestam kopna i zvezde...
MojeImeJeTanja
2009-10-08 04:29 PM
i opet...opet, po ko zna koji put, noc je dolivala suplje posude i ja ne vidim ništa do beskrajne mrene ispred koje se talozim...
MojeImeJeTanja
2009-10-09 12:29 PM
obracam se Boginji i molim je za oprost.

predugo sam bila sama u ogromnoj praznini. veceras ću ja podariti svoje koleno orlu, neka na njemu napravi gnezdo i iz njega stvoricu nas svet u kojem ćemo plutati vekovima po kosmickom okeanu.

neka od mene, veceras, patuljci prave ogrlice i neka ih prodaju za bagatelu. ja ću kupcu već nešto da podarim za tu saku sice...eto, blestacu kao tecni plamen.

neka se veceras sva cuda skupe u dva goluba. jednom sa imenom Misao, drugom sa imenom Pamcenje. oba, hrana ceka na mom ramenu.
MojeImeJeTanja
2009-10-09 12:38 PM
la promessa!
MojeImeJeTanja
2009-10-09 12:44 PM
Ptolomej
(Lovac u žitu)
2009-10-09 03:24 PM
Nazovi svojom decom sve ono u čemu zvoni neka čista muzika
Što ne pruža svoje pipke ružnoće i ne povređuje samo Postojanje

Gledaj zalazak sunca i eto ti Prijatelja
Posmatraj mesec kako tone u suzno more i eto ti Sestre

Ti koja nikada nećeš pristati na kompromis jer Ljubav ima jedina osobinu da iz praštanja stvara Muziku

Znaj da je počinak tamo gde susrećeš Misao Prijatelja

MojeImeJeTanja
2009-10-10 01:44 PM
ako me uzmes za ruku i sa mnom potrcis, bićeš i ti begunac!

zato razmisli.

ako me uzmes za ruke i sa mnom potrcis, bićeš i ti plamen koji jedna kap može da ugasi!

zato razmisli.

ako me uzmes za ruke i sa mnom potrcis, možeš i ti biti cudo koje zovu „more suze”, nastalo od reke snova, tog Kvazimoda duse.

zato razmisli.

ako me uzmes za ruke i sa mnom potrcis, možeš i ti da nestanes u zivom pesku osecaja.

zato, molim te...razmisli.

ako me uzmes za ruku i sa mnom potrcis, budi spreman da u strsti možeš da izgoris, da ljubavi svoj razum, kao žrtvu, pruzis.

zato...zato razmisli.

ako me uzmes za ruku i sa mnom potrcis, budi spreman na to da mogu da te zavolim, da se mojim jutrom nazoves, da sa tvojim imenom unistim sve casovnike i vreme u lance okujem, da ptice samo zvuk tisine pevaju, da se zvezde u kosmosu sudaraju zaslepljene nasom svetloscu.

zato, hajde, razmisli...da li ćeš mi biti saucesnikom...

MojeImeJeTanja
2009-10-10 02:27 PM
ako kažeš „razmislio sam” i potrcis...podelicu sa tobom svoje tajne!

pricacu ti pricu o jadnom skakavcu kojem sam nogu ispravljala.

pricacu ti price o svim sahranama malih ptica, kojima sam poslednju kolevku pravila u kutiji sibica.

pricacu ti pricu o jednoj, posebnoj, krivoj jabuci iz mog vocnjaka. sva ću ti imena, na njoj urezana, otkriti.

pricacu ti o jednom vinogradu kojeg sam svojim saonama obilazila.

pricacu ti o jednom macku Misku, Parizaninu.

pricacu ti pricu o jednom divnom jezeru gde sam ribu iz ruke hranila.

pricacu ti o jednom domu, gde je toplina tolika, da ni svi vekovi je ne mogu unistiti.

Ptolomej
(Lovac u žitu)
2009-10-11 10:05 AM
Samo nastavi ovako, ovo je odlično... I misao i emocija, sve spregnuto!
MojeImeJeTanja
2009-10-11 01:03 PM
ako bih pozelela da se sakrijem, pitam se koje bih to mesto odabrala?

da se u noćiskrijem, to nikako! ona otkriva svu nagost mojih damara.

u danu? ne, dan bi se okitio mojim verovanjima.

u imenu? jato ptica grabljivica bi put prema meni pokazalo.

u ravnodusnosti? jecaj iz mene bi zapevao.

u svemiru? ne, ne nikako! isuvise mene njime kruzi.

na ljubav ne smem ni da pomislim!

a u tisini? o ne, drugarice moja, radost bi me tvoja otkrila.

u snu? tamo bi prvo zavirili.

...

evo, samo na tren, sakricu se u muziku...

http://www.box.net/shared/og45cq8z7j
MojeImeJeTanja
2009-10-11 01:09 PM
ako me neko u njoj i pronadje, reci ću: „bila je to najlepsa igra skrivaca odigrana”...pronasli smo se...
 Comment Remember this topic!

Looking for Oil Diffuser Necklace?
.