OSTROG

jednom neće sumiti lisce i neće biti vjetra. . .

tamo gdje miris zemlje prelazi u miris kamena
i gdje rijetka trava dodiruje sprzeno nebo
Sveti Vasilije Ostroski
se svake noćispusta do Gornjeg Ostroga
da sa stapom od tisovine
ukloni zavjesu
sto krije tajni put
do Crkve Svetog Spasa

zatim poprska pogurena staracka vrata
sa tri kapi Svete vodice sto mu se u ponoc otisnu iz bljestavog oka
i tek kad se sama otvore ponizno udje tamo …
tamo gdje se oduvijek na koljenima ulazilo

i dok mu nijema molitva rominja po usnama
sa ikona ga pozdravljaju sveci
zarobljeni u okove vjecne mladosti
koju im podari ubogi srednjovjekovni bezimeni moler
sto iz nevidljivog sanista
uporno boji patinom svoj nedovrseni eho

milijarde zvijezda koje mu osvjetljavaju put pale se i gase
u ritmu ogromnog svemirskog srca
sto sipljivo prosipa krv po obroncima Kumove slame
ispod sjenke razapetog Nazarecanina

tu gdje već dopire ostar miris soli po ko zna koji put ponavlja se prica
o zvijezdi spasa
i hodocascu do spokoja
onih koje tek ceka voda i krst
lirika svjetlosti na obodu tisine
misija nevjere i vjere

jednom neće sumiti lisce i neće biti vjetra. . .

kicmom staze koja vodi do izbi zemaljskih cuvara svetinja
koji će se jednom cista obraza da predstave Gospodu
struji podzemna rijeka cije hramanje starac osjeca
u svakom svom dalekom nervu

kada se na svodu pogase mrlje rijetke svjetlosti
koja nikad ne stigne da okupa pod
prvi put podigne glavu da osmotri oslikano kamenje
nisu li ga grijesne ljudske ruke oskrnavile

zadovoljan što se nije zalud gradilo
tek tad se uspravi i ceka. . .
odnekud mu (kao i obično) tad mahne treca - Damaskinova ruka sa ikone

da nema vjetra i da ne sumi daleko opalo lisce
jasno bi se čuo hor onih koji su slagali kamen po kamen da ozive Hram
da mu daju dusu
da ga vide sa usamljenih razbacanih bisera Mlijecnog puta

prije no što se kroz otvoren svod ukaze zvjezdano nebo
jedna mu se munja iz oka otisne ka Donjem Ostrogu
da priblizi vrijeme od tri zemaljske svijece koje mu i veceras nedostaje

pred zoru
kada ga andjeli vrate natrag iznad vrata Crkve Svetog Spasa
ostace samo sjenka stapa od tisovine

jednom neće sumiti lisce i neće biti vjetra. . .

M. B. Romanov (Jednom u zauvijek i dalje)