Eh da .
Ovo je prvi dio triptriha ...
Očekujete još Sin jutarnje svjetlosti i Poravnavanje...

• Sin jutarnje svjetlosti

Prošlo je nekoliko mjeseci , od kako sam otpušten iz bolnice „Sveti Sava ” u Kninu . Nalazio sam se u toplini porodičnog doma , skoro zaboravivši događaje u Dinarskim vrletima , dok se nisu javili snovi .
Došli su tiho , uporno me podsjećajući da „to ” što pokušavam zaboraviti ne želi biti zaboravljeno . Sanjao bih noćima , kako krstarim iznad teško sagledivih vrleti , gustih šuma , osjećajući pritom kako me vjetar nosi , i kako se moje perje širi kada me sjeverac dohvati s boka . U snovima sam se sve više pretvarao u orla . I negdje u dubini mojeg bića , tako bih se i osjećao .
Nedugo zatim, obreo sam se opet podno Dinarskog masiva ,gdje sam pronašao čovjeka koji mi je ponudio gostoprimstvo u svojoj kolibi . Vujadin, tako se zvao moj domaćin , ostao je sam u nepreglednoj Dinarskoj vrleti . Ostao je ne želeći napustiti rodnu grudu zarad nekakvog Banata . Ostali su kolonizirali 48 godine u Vojvodinu i Banat .
Vujadin nije mogao bez planine , a u Banat i kada bi otišao u kratkotrajne posjete , uvijek bi se plašio i zazirao od puste ravnice , u kojoj se pogled gubi i razbija negdje na kraj neba .
Jedne večeri našeg druženja , spomenuh mu da umalo nisam poginuo u Orlovcu , on me pogleda brzim i pomalo čudnim pogledom , i prikri svoju zainteresovanost koja mu bljesnu u očima , loženjem vatre .
A ti si taj ? odhuknuvši , kratko i odlučno reče - Ispričaću ti jednu priču iz ovih krajeva .
„Davno prije negoli sam i bio rođen , desile su se nekakve čudne stvrri u ovoj vrleti ! Jedan moj predak po imenu Dušan zagleda se u Mariju , djevojku iz potrebite kuće . Ali srce nema očiju . Njegov ćaća , je vrijedio za imućnijeg domaćina , vidjevši da je Dušan stasao za ženidbu , begenisa mu curu iz susjednog sela , iz imućnije kuće . Štono narod kaže para na paru leti . Saznavši za ćaćin naum Dušan nema šta nije pokušao , ali promjeniti nije ništa uspio . Znalo se tada ko je najstariji u kući a ko sluga u njivi . Oženiše Dušana sa Ružom Marić , a Marija koja je još uvijek nadala se Dušanu , preko noći se promjeni i posta drugačija . Niđe je više nisi mogao vidjeti veselu , zatvori se u sebe i ćuti .
A Dušan poče piti , i sve češće odlaziti u nepregledne vrleti u potragu za divljači . Stariji su na njegovo ponašanje govorili : Ma priviće se on Ruži kada mu rodi sina . Al rodi se i sin , a Dušan po starom, jedino presta piti naglo kako je počeo . I puče glas za Dušanom , da nema visine koji nije savladao , a da sva orlovska gnijezda poznaje kao svoj lovački torbak . Svojim pričama, kada bi se pojavio među ljudima još više bi izazivao nevjericu i radoznalost . ”Orlovima zavidim ko nikom živom na svjetu . Kad se popnem na među one njihove litice, i pogledam dolje u dubinu , samo što ne skočim , da barem jednom osjetim, kako je letjeti među onim klisurama , koje je i Đavo napustio .„
Ljudi bi ga slušali , čudeći se i odmahujući glavama . Ali Đavo ne miruje . Jedan od glavnih Ružinih prosaca , Lako Stakić ( ko zna jeli uopšte naslućivao šta se sve može izroditi iz toga ) poče proturati i širiti priče kako nije slučajno da Dušan , tako često odlazi u šumu , navodno u lov , a on se tamo sastaje sa svojom nekadašnjom djevojkom .
Priču bi obavezno završavao ” lako je njemu mazati Ruži oči , ali Bog sve vidi , pored onake žene ja bih ...„
Niko nikada nije vidio ništa od onoga što je nesretni Lako pričo . Nikoga nije ni bila briga da to opovrgne , osjećalo se vrijeme koje dolazi , ljudi su zaboravljali jedni na druge , gvozdena vremena su bila pred pragom .
Ali stigoše glasovi i do Ruže , i počeše svađe među njom i Dušanom . Ispočetka tihe i prigušene , a onda sve silnije .
Ukućani bi ih smirivali ali slaba vajda . Sjeme nesreće već bijaše proklijalo . Da ti i to kažem niko nikad nije vidio da je Dušan digo ruku na Ružu . E onda kada se činilo da se to među njima smiriva , Lako ugrabi priliku te ubaci Marijinu maramu u Dušanov torbak . Marama bijaše odlučujući udarac , koji ruši sve pred sobom . Svađali su se cjele noći .
Ruža je prjetila da će Mariju sasjeći sikirom , da će joj živu sodu baciti u oči , da će stotinu čuda napraviti . Dušan je pokušavao razuvjeriti ljubomornu ženu , ali ona je još više padala u vatru i jarost .
Neđe pred zoru , Dušan je napustio kuću , a nedugo za njim , sa malim sinčićem u naramku je izjurila i Ruža . Ukućani bijadoše zbunjeni , dešavanjima , i pomisliše da je njihova snaja otišla u očevu kuću , te ne reagovaše odmah , misleći proći će kao i do sad , ali ...
Neko iz Ružine kuće u toku dana navrati do prijatelja, odnosno do Dušanovih , i strašna spoznaja , poče dobijati svoje okvire .
Šta se desilo taj dan , to jutro , to zna jedino Gospod . Ružu su našli predveče na dnu jedne rasjekline u šumi . Bila je na izdisaju . Zadnjim dahom uspjela je reći ” Odnijeli su mi djete „ .
Izdahnula je upirući prstom prema Orlovcu , ne krijući užas i neizmjernu bol u očima koje su se gasile .
A tamo u daljini gdje je uprla prstom samo su vidjele crne tačke kako krstare nebom . Nesretni Dušan se pojavio u noći , tužnog dana . Kažu kada je ušao u dvorište , da je zastao kao gromom pogođen , i iako mu niko ništa nije rekao , ispustio je krik koji je protresao selo . Od njegovog bola u glasu , ljudi su zastali , osjetivši nekakvu krivicu i nelagodu , krsteći se pred nepoznatim impulsom. Čitavo selo je uzvarilo od tužnog zavijanja pasa i uznemirenog glasanja stoke po štalama , a mala djeca u kolijevkama briznula su u plač , ne mogavši se smiriti za dugo .
Upao je u kuću poput nevremena , ulećući u sobe . Vidjevši kolijevku praznu , zaurlao je nezamaljskim i neljudskim krikom , spajajući Nebesa sa Zemljom . Ljudi su se iskupljali pred Dušanovom kućom , ali niko se nije usuđivao progovoriti . Osjećali su da se strašni događaji, još nisu završili . Dušan je pristupio bez rječi odru na kojem je ležala pokojnica , ne progovorivši ni rječi . Poljubio je njeno hladno čelo na kojom se napokon vidjeo mir i izišao iz kuće . Dočekali su ga zbunjeni i preplašeni ljudi .Ali ćutanje prekinu Lako : Ljudi zovite žandare , pa vidite li da ovo nisu čista posla ...
Ali niko od zaplašenih ljudi ne zadrža Dušana koji nestade u tami , avgustovske noći . Tek na drugi Lakin poziv da se zadrži Dušan , gomila se uskomeša , i krenuše povici : Možda je on ubica , držite ga , ne dajte mu da pobjegne , zovi žandare ...
Iz tame se razleže glas koji zaustavi seljane : ” Stanite nesretnici „ . U dvorište stupi stari travar Miloš . Uticajan i poštovan čovjek nadaleko .
” Ma šta to radite , nesretnici i otpadnici od Boga . Zar su vam srca toliko otvrdla , da više ne osjećate više ama baš ništa .
Jao Dušane , djete moje , što ne viđe, šta se ođe sprema . Teško vama bezumnici , koji odhraniste guju među sobom , ne znajući i nevideći kako palaca jezikom i svojim otrovom truje vaša srca . Ne stupajte u mrak , ako oćete da dočekate jutro .Ne krećite u potjeru za Dušanom , nije on Ružu usmrtio . Usmrtila ju je guja među vama. Odavno mi se već Dušan žališe na svojeg dušmanina , ali sam se uzdao u Boga da će se to rješiti na drugačiji način . Nikada on Ruži ne bi ništa na žao učinio , ali je moro odbolovati bol koji mu njegovi roditelji nanesoše . Da ste ga pustili , sve bi leglo na svoje mjesto i dobili biste boljeg vidara nego što sam ja . Teško meni pred tobom i pred Bogom moj Dušane, sine moj nerođeni , što me ne nađe jutros u kolibi . A vama opet kažem idite u domove svoje , zapalite svijeće i kandila i molite se Gospodu da vam oprosti i smiluje se Dušanu . A njegovo ime spominjite sa strahom i tugom , da se nebi okrenuo prema vama. Bezumnici , maloprije pred vašim slijepim očima i otvrdlim srcima , umrije čovjek vrijedniji od nas sviju . Pređe sam na onu stranu đe sjeni i aveti obitavaju . Spominjite Boga opet vam velim , nadajući da će vam se molbe, uslišiti . A Dušana ne tražite niti mu se nadajte . Njegove kosti vaše oči neće vidjeti . Ne stojte tu , skupljajući na jednom mjestu vaš strah i mržnju , da se ne bi okrenuo onaj čije ime od sada će te sa strahom i kajanjem spominjati . Sklonte se po kućama svojim , da se okrenuo ne bi i povratio među vas , jer u njemu je sada sila i moć kakvu niste vidjeli niti znali za nju . Razilazite se bezumnici nijedni , završi Miloš bujicu oštrih rječi i uroni nazad u tamu. Iza njega ostaše zaprepašteni Dubovčani , i onda se bez rječi raziđoše .
Idući dani nijesu donijeli nikakvo razjašnjenje nemilih događaja . Ružu sutradan sahraniše . Lelek ožalošćene rodbine dugo se čuo u vrletima , odbijajući se od vrha do vrha , pojačavajući se i smanjujući , odlazeći u nizine . Nakon dva tri dana , kada se činilo da će i to proći , kao i sve strahote sa kojima Dubovčani naučiše da žive , počeše se dešavati čudnovate pojave .
Pred kućom Lakinom , preko noći seljani počeše viđati nekakva obličja , koja padahu sa nebesa pa onda isto tako tiho nestajahu u tami . Pa i onako ćudljivo vrijeme se još više izokrenu , te se više ne znade da li je lijepo ili ružno . A nekakvi vjetrovi učestališe praćeni kišom , kada im najmanje bijade potreba .
I na to sve , nesretni Lako se sve učestalije poče žaliti , kako ga prate nečije oči i kako sam u mraku ne smije ostati . Zatraži i pomoć od travara Miloša , ali ga ovaj vrati kući s rječima da mu samo Bog može pomoći .
Jedno jutro ga nađoše obješenog o granu orasu , nasred sela . Tek kada ga sahraniše brzo i bez puno pratnje ( niko nije volio one što dižu ruku na sebe ) neko primjeti da ih još od kuće , pa do rake prati orao iznenađujuće veličine .Poslije toga ljudi i žene se raziđoše , sa osjećajem pritajene strepnje , od nečega što nisu mogli da opipaju svojim rukama otvrdlim od grubog rada .
Kasnije se pričalo da se oko Lakinog groba može često vidjeti crna zmija , ali niko je ne uspijede ubiti , jer se zavuče u njegov grob . Među narodom se proširi priča , da se Lako gadno ogrješio o Dušanovu porodicu , a neko jednom u sam cik zore ,viđe oko Ružinog groba nekakvu svjetlost . Iz svjetlosti dopiraše dječiji plač . Isprede se priča da to Dušanov i Ružin sin odnosno njegova duša koja traži majku . Ali osim priča koje kolaju ovim krajevima , ništa se drugo ne razjasni .
Stari travar Miloš svrativši jednom u Dubovo , napomenu da se nemila situacija primirila , ali da će proći godine i godine dok se grjehovi počinjeni u Dubovu ne otkaju .
Poslije toga se Miloš osami i isčeznu iz vida , ali osta priča o nesretnom djetetu Ružinom kojeg prozvaše „Sin Jutarnjeg sjaja ”.
I niko nikad ne pronađe ni Dušana , ni Dušanovog sina .

L.J.Pjer

Pripovjetka iz zbirke „ Price izgubljenog kraja ”

Gospodar orlova

Doktor Petrović je jutros u redovnoj viziti rekao kako ću najvjerovatnije biti otpušten iz bolnice „ Sveti Sava ” ovdje u Kninu , gdje sam prikovan za bolničku postelju već više od nedjelju dana . Sutra ću napokon skinuti gips , tj. oni će ga skinuti sa moje noge i živote vraćam ti se .
Pogledao sam gips na nozi , i osjetivši više bol u sjećanju negoli u nozi , probudi mi se sjećanje , kako sam zaradio povredu a sa njom i bolnički tretman .
Sve je počelo sa ponudom Prirodnjačkog društva , da za njihovu studiju o Bjeloglavim orlovima prikupim podatke o njihovim staništima u Dinarskoj oblasti .
Posao koji će me barem na neko vrijeme udaljiti od gradske vreve a trebao bi biti i dobro plaćen ( tako sam mislio ) . Nedugo zatim krenuo sam put Dinarskog masiva , pokrenuvši događaje koji će unijeti strahovite promjene u mom životu .
...

Jednog od sunčanijih jutara stigao sam pod vrleti Dinarskog masiva. Moja čula su bila zapljusnuta ljepotom neviđenih prizora. Svuda oko mene prostirala se nedirnutost kraja , drveće je živjelo i umiralo prirodnom smrću ne strahujući od sjekire u ljudskoj ruci . Osjećaj života koji buja unaokolo , natjerao me je da zaurličem primalnim krikom pračovjeka , a krik uhvaćen jekom otplovi niz strmine , još dugo se čujući . Ulogorih se u maloj hrastovoj šumici nadomak stjena. I prvo što zapazih , gore visoko u stjenama veliki broj Orlovskih gnijezda , iz kojih su se put nebesa upućivali njihovi veličanstveni gospodari .
Zadivljen njihovom brojnošću , u sebi ovo mjesto nazvah Orlovac . Nakon par dana provedenih u netaknutom okruženju , primjetih da se šuma i njeni stanovnici lagano navikavaju na moje prisustvo , uvidjevši da za njih ne predstavljam opasnost , slobodno su nastavljali svoj svakodnevni život , a noću su me budili šuškanjem po odbačenim ostatcima od mojih obroka .
Obavih najneophodnije pripreme za svoj zadatak i uključih se u posmatranje orlova . Posmatrao sam ih veći dio dana , bilježeći njihove primjerke i navike .
Ustajući jednog jutra sa dolaskom prvih kapljica kiše , na jednom od najvećih visova spazih ljudsku priliku . Nisam povjerovao , misleći da je to trik mojih opažaja , ali dolazeće jutro je potvrdilo . Visoko gore na stjenama nalazio se čovjek , koji je sjedo na stjeni čekajući .
Prizor me je zatekao , i nisam znao šta da radim . Možda je planinar , možda je povrijeđen , rojila su se pitanja mojim mislima ali bez ikakve smislenosti za odgovor i rješenje viđenog prizora .
Taj dan sam proveo , motreći na čovjeka ,koji je i dalje sjedio na stjeni . Čekao sam da saznam šta on čeka . Noć nas je razdvojila .
Čak ni tada mi nije postalo čudno , što se ta ličnost nije ni jednom pomjerila sa svojeg mjesta gdje se nalazila .
Jutro nam je donijelo opet kišu i čekanje . Kiša je padala žedno se prosipajući po svemu ali toj tajanstvenoj prilici kao da ni najmanje nije smetala . Sve češći i bješnji naleti kiše smanjivali su mi vidljivost i raspoznatljivost , ali u jednom trenutku ( mogao bih se zakleti ) vidjeo sam dvije velike ptice kako se spuštaju do tajanstvene prilike . Nalet hladnog pljuska me je natjerao u zaklon šatora .
U toku te besane i kišne noći odlučio sam da se popnem na nepristupačne stjene , da bih vidjeo , da bih znao . Penjanje mi je oduzelo polovinu dana , ali približio sam se vrhu . Pored klizavih stjena koje sam sa krajnjom vještinom savlađivao , pojavile su se i velike ptice . U početku su se držale po strani , motreći na moje uspinjanje , ali sa svakom mojom stopom prema vrhu , postajale su sve slobodnije i sve agresivnije u svojem nadgledanju . Njihovo ometanje me je još dodatno ozlovoljilo , i prelazeći jednu pukotinu koja je ponirala duboko ispod mene , opreznost me je napustila . Nepažljivo pomjerivši nogu , osjetio sam kako gubim oslonac i idućeg trenutka koji mi je izgledao jako usporen , sunovratih se u dubinu ambisa .
Svega ostalog sjećam se kao kroz nekakve paučinaste velove , koji su se širili oko mene, zakriljujući svjest i oči , vukući me i izbacujući me iz svojih varljivih vrtloga .
Pad sam doživio kao ponovni trenutak rođenja ,ne znajući da li sam živ ili je to varka smrti, koja lukavo odlaže svoje otkrovenje .Samo bol koji je prelazio granice podnošljivosti je ostao , prisutan kao beočug koji me je držao još uvijek u lancu života . Upravo ta sveprožimajuća bol mi je potvrđivala da sam nekim čudom preživio pad niz pukotinu . ali spoznaja da sam preživio nije mi mnogo značila , jer moja lijeva noga je bolno pulsirala , pokazujući moje pravo stanje . Iako živ bio sam prikovan za dno ove duboke pukotine u bespuću , poput pacova uhvaćenog u zamku . Boreći se sa još preostalim ostatcima snage u meni koje su se udvostručile pred strahom bezizlaznosti položaja , bauljao sam uz nesnosne bolove, tražeći izlaz kojeg nije bilo . Bauljajući po dnu , dok su mi se pred očima smjenjivali vrtlozi duginih boja prouzrokovanih bolom , ugledao sam u uglu pukotine nekakvo bjelasanje . Pogledavši jasnije , uočio sam uzrok tog bjeličastog iskrenja . „ jebo ga , upao sam u nečiju grobnicu ” ošinu me poput biča novootkrivena spoznaja . U uglu pukotine , nalazio se kostur , kojem od šoka nisam mogao odrediti veličinu . Kasnije sam shvatio da je vrlo sitan i da se nalazi na nekakvom uzdignuću poput odra ili Orlovskog gnijezda .
Spoznaja toga je podigla u meni neviđen talas užasa i straha . Neko je na sličan način skončao , kao što ću i ja ...!
Zaječah podstaknut atavističkim strahom pred smrću i nesvjesno se okrenuh na leđa , bludeći prema uskoj traci svjetlosti koja je predstavljala Nebesa ...
Kroz uski stjenoviti procjep , ispunjen prigušenim dnevnim svjetlom koje je najednom nestalo , zakriljeno pojavom ogromnih bešumnih stvorenja , što su se obrušavala prema meni ,ne izdržavši više prepustih se spasonosnoj tami nesvjestice , ponavljajući tiho poput litanije : Orlovi će me raskomadati ...
Period proveden u nesvjesti pamtim zbog čudnovate njegove dužine . Ispod velova teškog sna , dopirali su do mene nekakvi čudni zvuci i šumovi . Doživio sam ih kao strujanje vjetra u mojim ušima , odjecima udaljavajuće oluje i nečeg što je ličilo na kliktaj orlova.
Ličilo je to stanje poput talasanja morskih valova , lelujavo i bespomoćno. Odbijao sam sve te zvukove oko sebe, palšeći se , da će me oni opet vretiti opet tamo gdje je bilo bolno , tamo gdje orlušine možda već klucaju moju lešinu, tamo gdje će se moja kosti ,pridružiti kostima nepoznatog.
Smrt se nije pojavljivala , a ja sam je čekao poput radoznalog djeteta ili je možda to bila Smrt.
Grubo drmusanje koje je nastojalo i uporno pokušavalao me vratiti nazad , nije prestajalo. Ispod moje omaglice , zavlačio se taj grubi glas .
- Probudi se , ej , ajde otvori oči ...
Otvorivši oči , vidjeo sam lice ogrubjelo od života na otvorenim prostorima vrletne Dinare. Misleći da sanjam ,
sklopio sam oči promrljavši : Idi u svoj san...
Šamar koji je bolno odjeknuo na mojem licu , potvrdio je da to ipak nije san.I vratio me je u svijet čvrstine , u svijet gdje je lugar koji je slučajno prolazio tim dijelom šume nabasao na čovjeka u nesvjesti. A nabasao je prema njemu ,videći dotada neviđene ptičurine i nadajući se trofeju , naišao na čovjeka , nepoznatog i još u nesvjesti.
Nisam mu mogao objasniti ništa , osim nekakve na brzinu sklepane pričice , da sam tragajući za ljekovitim biljem sunaovratio se u jednu urvinu i pritom uganuo nogu. Nakon toga sam nekako dopuzao do mjesta gdje me je on pronašao.
Jer sve ono što sam vidjeo i doživjeo u Orlovcu ,ličilo mi je na košmarni san. I orlovi , čovjek na stijeni, kostur nepoznatog. Sve je bilo tako nestvarno.
Uronio sam u mrak na dnu provalije , a probudio se nadomak naselja. Previše za moje poimanje.
Tek prema pričama iz bolnice , tražeći moje isprave po džepovima , iz jakne je ispalo ogromno Orlovo pero. Sestre su ga sačuvale za mene , misleći i onako da sam malo pomjerena ličnost.I dok je padalo ka bolničkom patosu , rušilo je moje realistične pretpostavke. Uzeo sam ojećajući u tom trenutku da je to moj odavno izgubljeni dio sudbine. Još uvijek nepoznate ..
Kasnije sam se raspitujući za Orlovac i taj kraj saznao ovu priču:
Prije Svjetskih ratova otac i sin iz tog kraja, lovili su i sakupljali mladunčad orlova i prodavali ih čak i preko mora.
Rjetko su silazili iz planinskih visova među ljude , osim kada bi nešto trgovali , kao da im ljudska blizina nije godila .
Opet ljudi koji bi ih sretali u planinama , pričali bi kako njih dvojica više i ne sporazumjevaju rječima nego kriče i klikću poput Orlova .
I onda prestadoše da dolaze među ljude .
Umjesto njih stiže priča , da se lovčev sin penjući do gnijezda , nekako okliznu i pade u provaliju . Sam lovac odtada se povuče i više ga ne vidješe tamo gdje se dva ili više ljudi susreću . A rjetki koji bi zalutali u Dinarske vrleti, pričali bi kasnije sa strahom kako su vidjeli čovjeka visoko na stjenama da sjedi , i kada bi pokušali mu prići , on bi na njihovo zaprepašćenje nestajao a na mjestu gdje je bio pojavljivao bi se ogroman Orao .
Tako mi je ispričao stari Stevan iz Gornje Polače , za bocu vina , a mene još uvijek proganjaju snovi . Još uvijek sanjam da letim , i onda se probudim okupan znojem očekujući da sam na dnu Orlovačke provalije.

L. J. Pjer

Pa naravno.
Ima još Poravnavanje , završna pripovjetka.
I ako smijem predložiti , kad ti se već ovo svidjelo , u sobi Krajina , ima još sličnih stvari , pa ako imaš bona fides , virni tamo ...
Pozdrav iz predjela gdje je jučer izgledalo kao da je zima , a danas rano proljeće.
Maher Baba

Žao mi je zbog tvoje nezgode .
A drago mi je opet što nisi u mojoj ekipi , jer ...naslućuješ , mračnu pozadinu , bar iz ovoga što ti dostupno oku i percepciji.
Žao mi je što se nije potvrdilo u tome svemu , uvriježeno pravilo , da najbolji ostaju ...
Ostaju oni koji su spremni da sve odbace u trenutku , ali bukvalno sve .
A za pisanje , to me je spriječilo da prihvatim , i inkorporiram u svoju karmu ovo odbacivanje .
Ali , ima tu i veselijih stvari ...pa nije sve tuga i mrak na ovome svijetu ,sjeti se Njegoša i one njegove izreke o čaši žuči ...
Veliki pozdrav i upravo spremam još malo fantazya.

Poravnavanje

Treće noći , koju sam dočekao kod Vujadina , starca gorštaka .Dinarskog gorštaka. Usnio sam čudan san . Jedan od onih snova , koji naliježu na čovjeka , potpuno ga odvlačeći u dubine tame i nestvara , da kada te nakon vaših krikova drumusaju ne uspijevate se probuditi i rasaniti.
( Vujadinu još uvijek nebijadoh ispričao o svojim doživljajima u Orlovcu)
Legošmo negdje oko 10 ili 11 , uopšte se nisam ni trudio gledati na sat , i nakon izvjesnog vremena , nikako da usnim. Vujadin bijaše već zaspao . Sa njegovog ležaja je dopiralo duboko ravnomjerno disanje.
Prevrtah se po ležaju, trudeći se da mu ne poremetim odmor.
Boreći se sa nesanicom , okrenuh se ognjištu , gdje su dogorjevale bukove cjepanice. I ne znam šta prikova pogled za te male plamičke , koji su lijeno lizali preko naslaganih drva , smanjujući se i pojačavajuć., osjetih kako san mi pritiska svijest i učini mi se da čujem kako nekakav lepet krila , prelazi preko krova kolibe . Ali san već bijaše nalegao na mene sklapajući mi kapke. I stigoše varljivi velovi sna.
Iz dubine sna ,čuh glas koji doziva moje ime , ili nečije tuđe.
Ustadoh i krenuh vani...
Čudno iskričava svjetlost ,osvjetljavala unutrašnjost kolibe. Vrata se sama otvoriše.
Izađoh . Nedaleko od kolibe u sjenci obližnjih jelika , nazirala se prilika . Ljudska.
Ko je to tamo ...?
Niko ne odgovori. Nepoznata prilika istupi na osvjetljeni prostor . Raspoznah čovjeka , srednjih godina , stasitog . Nepoznatog. Zebnja mi krenu kolati mislima . Strah , nepoznatog uzroka kapnu u moje uskovitlane misli.
Ko si ti...? – ponovih .
Ne boj se – doprije šušketavi glas od nepoznatog.
Zakorači prema , raširivši ruke .Krik iznenadjenja se prolomi iz mene.
Ne znam otkud , ali ugledah i Vujadina , koji se obrati nepznatom –Miloše...
I posljednjim trenutcima opažaja zapazih ili je to možda jedna od varki sna , al kao da vidjeh srebrenkasto svjetlucanje u očima nepoznatog . Suze ili ...
Trgoh se i nerasanjen uspravih na postelji.
- Kojeg li sna ? promucah.
Osjetih se tako usamljeno i ,tek tada zapazih da Vujadin nije na svojem ležaju.
- Vujadine ...pozvah starca , neznajući šta da učinim , uznemiren pređašnjim snom.
Otvoriše se vrata kolibe i starac stupi unutra.
-Probudio si se junače . – izgovori , podstičući vatru na ognjištu.
-Ružno sam sanjao i nešto me je trglo iz sna , evo sav sam se preznojio .
-Oće san , prevariti i prepasti najhrabrijeg , čak je Petar podlego varljivosti sna , iako je bdjeo nad Isusom , i to tri puta , eh...
Krenuh napolje, u prohladnu planinsku noć obasjanu mjesečinom. Hladni povjetarac rastjera koprene sna . Mjesečina je stvarala čaroliju nad krajolikom.
Okrećući se nazad u kolibu , u sjeni visokih jelika ugledah obličje . Ljudsko.Napregoh oči , prodirući kroz tamu. Duboko u sjeni jelika ,stajao je čovjek .
Pojmivši prizor i shvativši koliko je istovjetan malopređašnjom snu , užasnut ,krenuh unazad prema kolibi , pogleda prikovanog za obličje .
Vujadine ...- tiho pozvah starca.
Vujadine ...
Svjetlost vatre procijepi tamu kad starac otvori vrata.
Šta je ?
Tamo neko stoji – uprerih rukom u sjenu jelika.
Ma đe bolan –uzvrati starac nemrdajući sa praga kolibe.
Eno tamo ispod onih jela , maloprije sam ugledao čovjeka .
Eh , ma oklen čojek u ovoj pustari , i po ovoj pomrčini , ajde to ti se utupilo u ovom mraku . Nego ajmo mi leći , sutra nas čeka dug put.- nestade u kolibi.
U sjeni jela , nevidjeh ljudsko obličje i zbunjen situacijom pređoh rukom preko lica . Ljepljiva vlažnost me iznenadi . Pogledah dlan . Krv . Moja .Neosjetno mi je procurila iz nosa . Krenuh za starcom , odgurnjujući od sebe sve proteklo.

...

Ma ima li još koliko Vujadine ? – provlačeći se kroz gusti čestar za starcem , kojeg sam već evo sata slijedio kroz ovu vrlet , jedva ga stižući . I više puta se iznenadih njegovom okretnošću i izdržljivošću .
Još malo ...i nestade u zelenoj četinarskoj zavjesi .
Bjesno frknuvši , krenuh za njim . Uzdižući se prema oblacima n nad nas su se nadvijale kamene litice Orlovca.
Sa prvim jutarnjim zracima , Vujadin me razbudi i reče da moramo na jedno mjesto . Zašto i gdje ne reče . Ionako zbunjen , proteklim događajima , neimadoh volje ga ispitivati . Ubrzo smo grabili u pravcu Orlovca.
Stigli smo – zaustavi se pred usjekom , koja je išla duboko u unutrašnjost masiva .
Nešto bolno i brzo poput treptaja oka ,projuri mojim mislima.
A zašto smo tu ? – pogledah ga .
Sve ima svoj početak i kraj moj mladiću , Bezimeni .Idemo unutra ,samo pažljivo , ovo je onaj procjep gdje si upao ali sa druge strane.
Užas me poput biča .Zgrčih se na poplavu sjećanja ...
Ne plaši se , jer ono što nosiš u sebi ,ni izdaleka se ne može porediti sa najvećim strahom koji ovdje možeš doživjeti. Ajde vrijeme je i vjeruj mi , sve će biti u redu.
Vjerovatno pred poplavom sjećanja ne shvatih da me je Vujadin nazvao Bezimenim ,iako je znao moje ime od prvog dana . Ali...
Vlažni procjep primi nas u svoju zagasitost . Mahovina je prigušivala korake , i stvarala potpuno nestvaran osjećaj pod nogama. Procjep se vijugavo pružao duboko u nepoznato .
Čudan osjećaj nekakve blage uznemirenosti pomješane sa nepoznatim osjećajem pritisnu mi misli . Nastavih tupo koračati za Vujadinom .
Osjetih peckanje u nosu i zujanje u ušima . Opet mi nos prokrvari. A zujanje u ušima se pojača. Ipak nikakve boli ne osjetih , na sve ovo . Zaustavih se iza starca , pokušavajući zaustaviti krvarenje.
Pukotina nas bijaše dovela do ovećeg proširenja .
Evo nas – okrenu se govoreći mi ...znam da si zbunjen , ali molim te da mi vjeruješ , ovo što ćeš sada vidjeti i osjetiti , uplašiće te , ali nemoj se opirati ,Bogom svevišnjim te zaklinjem...
Zbunjenost mi nedade da isustim ma ijednu riječ...
Miloše , stigli smo .- obrati se nekom meni nevidljivom .
Krvarenje i zujanje se pojača . I blagi nagovještaj mučnine zaleprša u mojoj unutrašnjosti.
Vidim , liči na tebe – opet obrati se u prazno . Eh ...moj Miloše uspjeli smo , vidiš i sam . Otrgli smo ga iz vrtloga nepostojanja . Još malo pa će te vidjeti .
Zaustih pitanje , ali nagli talas mučnine me presječe , tjerajući da se uhvatim za stomak . I žestoko pokulja iz mene kao gejzir , bacajući me na koljena.
Zujanje se utrostruči , suze grunuše rasplinjujući mi vid , a gusta zelena sadržina iz mog želuca naviraše iz mene , presjecajući mi dah.
Klečeći i dalje , pomislih kako je ovo kraj . Ali ...
Bol me prevali na bok , disanje zastade , a srce poput ptice uhvaćene u šaku drhturiše . I crvenilo mi zastrije vid . Grimizno kao krv na snijegu.
- Ne odupiri se biće sve u redu , samo se prepusti – doprije odnekud do mene kroz crvenilo Vujadinov glas.
- Ka...k...oooooooo – prokrkljah.
I naglo kao što je i došlo , neugodnost , nerazumjevanje i bol se zaustaviše. Sivilo zamjeni crvenilo , a blijedo svjetlucanje potisnu sivilo . Podigoh se na koljena . Iscrpljen proteklom bujicom neugodnosti , nekako se uspravih na drhtave i nesigurne noge. .
Kroz maglovite oči ,ugledah ...
Čovjek srednjih godina , stasit . Stajao je pored odra ili nečeg što je ličilo na orlovo gnijezdo .
- Pogledaj .- uperi rukom Vujadin na nešto u gnijezdu , pogledaj i sjeti se .
Kostur . Sitan . Dječiji .
I bujica nepoznatih sjećanja , jurnu u meni kao nabujala rijeka . Mutna i silna . Opasna i mračna . Muljevita .
...uplakana žena sa maramom i malenim djetetom žuri kroz šumu . Osvrće se oko sebe . Sve više shvata da je zalutala , šuma joj postaje mračan i prijeteća. Ne vidi da se približava urvini . Naglo se okreće unazad , uplašena nekakvim zvukom ,iza sebe. Dijete plače . Želeći pobjeći od nepoznatog zvuka , kreće prema ivici urvine ...
Neeeeee ----kriknuh videći da prelazi ivicu i pada , i dalje stežući dijete .
Kao žgužvano klupko , leže na dnu . Ječanje se mješa sa sve slabijim djetinjim plačom . Šuma kao da je utihnula pred prizorom ove tragedije...
I ogromne sjene ,padaju iz nebeskih visina .
AHHHHHHHHH- ote mi se videći orlove kako slijeću pored umiruće žene i djeteta . Jedan od njih grabi maleni zamotuljak , svojim kandžama i podiže se u vazduh .Za njim kreću i ostali . Podignuta ženina ruka pade ka zemlji . Užasnut prizorom , sruših se na koljena. Nevjerica , zbunjenost pomješana sa užasom nedaju mi da se priberem .
Slike same od sebe teku dalje ...
Orlovi , sa zamotuljkom lete ka ogromnim stijenama . Lete prema svojim gnijezdima .
Spuštaju se u jedan duboki procijep , ostavljaju zamotuljak i kričeći piskavo i uznemireno raspoređuju se pored gnijezda . U procijepu se odijednom pojavljuje čovjek srednjih godina .Stasit .
Unezvjeren prilazi , zamotuljku , nježno ga podiže i shvativši da u njemu nema više života , pada na koljena ...tresući se od grčevitog plača . Jauče , zaziva nepoznata imena . Neljudska i grozna.
Orlovi kriče sa njim , ne pomjerajući se .
Stub svjetlosti , blještavo iskričava , dotaknu tlo pored čovjeka . Lagano se uspravi i ispruži djete u rukama , dopustivši da ga svjetlost , obasja . Ali onase lagano pomjeri na njega , ostavljajući djete po strani . Krik ,koji čovjek ispusti , natjera orlove da zalepršaju , uplašeni .
Gledajući sve to neosjetih kako mi se suze mješaju sa krlju iz nosa . Nekakva bol me razdiraše iznutra.
I nepznati iskorači iz stuba svjetlosti . Svjetlost ga opet obasja . Iskorači sa strašnom odlučnošću iz nje ,po drugi put. Svjetlost se povuče . U procjep stupi Vujadin .
Trgoh se videći ga .
Priđe nepoznatom , zagrli ga , dok mu se lice kvasilo suzama .
Miloše , Miloše – ponavljaše mu ime kao kakvu litaniju .
Naglo kako su i došli , prizori se povukoše . Oslabljen ,okrenuh se ka procjepu . Pored odra ili gnijezda kraj stajali su Vujadin i ne više nepoznati .Shvatih da je to Miloš.
Gledali smo se ,ćuteći .
Nekako sam shvatio da je dječiji kostur , kostur Miloševog nastradalog sina .
Ali kakve ovo sve veze ima sa mnom – zabubnja mi mislima .
Petre – obrati mi se Vujadin , to ti je ime koje si dobio od majke i oca.
Ali ja se zovem Dušan –promucah i ... zašto ...
Stani ...
Znam da ti je teško povjerovati , ali tvoje ime je Petar i da li možeš naslutiti čiji je ovo kostur na odru ?
Kostur je od...od Miloševog nastradalog sina...izustih nekako .
Jeste Petre . A ti si Petre Milošev sin...
Zelenilo šoka , uvijeno u velove nesvjestice , ponese me u spasonosnu tamu .

L.J.Pjer

Ma dje si ti Tanjuška...
Ostavio sam na Krajini nešto ...umjesto zobnice pune lješnika ...

Hvala .
Samo kada bi znali koliko mi je ovo popravilo raspoloženje , jer evo me u negostoljubivim planinama gdje je jesen stigla i odmah se pretvorila u zimu .
Propovjedaka ima još puno , puno , međutim zbog ograničenja prostora ovdje jedan dio ne objavljujem .
Neke se mogu naći i na www.eniaroyah.com pod imenom Pero Jakšić , a odnedavno ih možete naći i na Facebooku ( naravno tamo trebate zatražiti prijateljstvo sa osobom pod imenom Lambert Joseph Pjer ) i nastaviti istraživati ovaj svijet mašte , kreiran od Capadocye i velikim dijelom prisutan u stvarnosti .
Eto ...ostajte mi u zdravlju i veselju .

Sablja Srebrenička

Jelena molim te dodji do mene, na trenutak . - pozva doktorica Nadežda dežurnu sestru u svoju kancelariju . Slušajući njene korake niz hodnik , pogled joj odluta kroz prozor. I po ko zna koji put u proteklih nekoliko dana , nametnu joj se osjećaj prisutnosti nečega što nikako ne može odrediti , nečega što joj već par noći zaredom dolazi u san , u vidu arhaičnih slika čiju povezanost nikako da uklopi u svoj sklop poimanja. Vrata se otvoriše .
Izvolite doktorice.
Okrenuvši se prema Jeleni , Nadežda pogledom preleti preko vitrina i u jednom kratkom mahu njen peceptor zablista negdje u dubini , ali pažnja usmjerena ka medicinskoj sestri pokopa svojom prisutnošću bljesak nagovještene misli .
Nešto sam te htjela pitati ali zaboravih , idi nam po kafu pa ću se valjda dotad sjetiti / . Zvuk koraka isprati Jelenu .
Vadeći cigarete iz torbe, Nadežda ispusti upaljač . Prigušeno opsova , saginjući se da ga dohvati . Podižući se sa upaljačem u ruci , pogled joj se zaustavi na vitrini . U dubini fioke mutno se presijavala sablja .
Sablja srebrenička , kako je nazvao njen bezimeni pacijent , kojeg su prije nedjelju dana dopremili saobraćajni policajci u njenu ustanovu za psihičke bolesnike . Sreli su ga na česti kako ide . Na pitanja da pokaže dokumenta samo je slegnuo ramenima i okrenuo se od njih. Misleći da je pobjegao iz ludare ( baš tako se izrazio jedan od policajajca ), direktno su ga dopremili u Psihijatriju.
Ni nakon razgovora sa pacijentom Nadežda nije saznala , ko je ni otkuda je. Zavela ga je u kartoteci kao Bezimeni . E na pitanje da li ima ličnih stvari izvukao je iz torbe zamotan duguljast predmet . Upitala ga je šta je to , a on je stavio na sto , kratku sablju .
To vam je Sablja Srebrenička , porjeklom iz Avganistana , a ja sam je zarobio od mudjahedina na Srebrenici . Bila je još krvava kada sam je oduzeo jednom Alahovom ratniku . Ali od tada nije krvi okusila .
Nadežda je skamenjeno gledala u sablju neznajući šta da uradi ... Strah od bezimenog i naoružanog čovjeka , paralisao je njeno tijelo .
Ne plašite se , nisam Vas htio ovako neprijatno iznenaditi... progovorio je nakon kraće šutnje Bezimeni . Evo uzmite ... pružio joj je sablju , koju je prihvatila drhtavim rukama , i neznajući šta sa njom da uradi , jednostavno je pustila da joj padne u krilo.
Od tada ništa više negoli prvog dana Nadežda nije saznala o Bezimenom , iako je već nedjelju dana bio u Psihijatriji . Doduše pričali su svakog dana , ali ono što je čula od njega niti je mogla a ni htjela uvoditi u svoj radni dnevnik . Ponekad pričajući sa Bezimenim , pomislila bi , da je Vrijeme nekud iz svoje utrobe izbacilo ovog čovjeka , jer stvari koje je od njega čula bijahu po njoj mitološke i folklorne zaostavštine naših predaka. Jer ko može danas u tehnološkom dobu vjerovati u nekakve moći prirode , kontakte sa umrlim dušama , ili ono kada joj je pričao o životinjama ...
Ne, nauka je ipak razjasnila mnogo toga , i ustoličila je novog Boga na ovom zamućenom Nebu . Ali od kada je počela sa Bezimenim terapeutske seanse , njezini snovi su postali dio nečega što je izmicalo njenoj tehnici , analize i razumjevanja . Otkud odjednom čitavi serijali nepoznatih snova , što dolaze i ostavljaju je preplašenu i u znoju , da čeka svanuće . Ma previše radim .- pokušala je da opravda sebi samoj novonastalu situaciju , i najvjerovatnije je došlo do neželjene projekcije pacijenta na mene... Možda ...pomisli ali prekinu je Jelena ulazeći i donoseći kafu .
Kako je proteklo dežurstvo ? - upitala je paleći cigaretu .
Pa , onako ... doduše Begulin je opet ustajao žaleci se na onog , znate novog ... Bezimenog dopuni joj misao Nadežda.
E da , na Bezimenog . žalio se da nemože zaspati od njega jer je cijelu noć pozdravljao nekakve horde ratnika obučene u skerletne plašteve ...
Kako ste rekli Jelena... prekide je Nadežda.
Pa tako kaže Begulin ... horde ratnika obučene u skerletne plašteve, ...
... jahali su na crnim konjima, zamišljeno se nadoveza Nadežda .
Molim doktorice , šta ste rekli ?
Da...da...zamišljeno zaklima glavom Nadežda , jahali u odjeveni u skerletne plašteve na velikim crnim konjima ...
Ne razumijem doktorice ... šta hoćete reći sa tim ...
Hoću reći moja draga Jelena da sam i ja noćas sanjala upravo te čudne konjanike , i da sama ne znam otkuda mi to ...
Zaboravi molim te , ne osjećam se najbolje posljednjih dana . Danas ću malo ranije kući . Dan joj ne donese nikakve naznake , koji bi razjasnili njezine sumnje i strahove .

Trenutak spoznaje

Tumarajući po kuhinji Nadežda se nije mogla otresti nekakvog nepoznatog osjećaja .
Uh baš sam jutros nikakva - promrmlja sipajući kafu . Zaputi se u gostinsku sobu i dohvati daljinski od televizijskog aparata .
E ovo ću zapisati pod asocijativne naznake ponašanja .Upali televizor . Nije imala naviku gledanja tv programa, čak je provodjenje pred televizorom smatrala , a često je to i isticala , kao glavni vid otudjenja čovjeka od društva , pa onda od sebe samog .
Srknu vrelu mirisnu tekućinu , lutajući pogledom po šarenilu prizora na ekranu .
A tamo se smjenjivahu prizori zapaljenih kuća , gomile razjarenih ljudi , lica iskrivljena mržnjom i bjesom .
Opet Palestina ... pomisli i htjede ugasiti televizor , ali zastade u pola kretnje , ispustivši šoljicu , čiju sadržinu brzo upi debeli tepih .
Nemoguće , nemoguće , nemoguće ... mucala je pojačavajući ton . Iz zvučnika dopriješe glasovi puni prijetnje .
Glasovi mržnje i zla .
Ma otkuda na Kosovu ... nemoguće na Kosovu ... ????????
Kamera je sa bolnom preciznošću pratila grupicu Albanskih ekstremista , kako bacaju kamenje na srpske kuce .Vojnici KFOR -a ,
pokušavaju zaustaviti razbješnjelu rulju , bezuspješno . Talas mržnje i bjesa se širi . Na krov najbliže kuće padoše zapaljene flaše.
I plamen kao podstaknut ogromnom količinom bjesa okupljenih , izrasta u sve veću vatrenu zvjer , proždirući kuću . KFOR - ov kordon popusta . Raspada se , pred lavinom pobješnjelih ekstremista . Talas mržnje nastavlja se valjati ka ostalim kućama .
I tada na jednom od prozora zapaljene kuće , pojavi se dječija glavica . Male ručice nemoćno zagrebaše po staklu .Kamera pravi veliki zum na djetetovo lice . Dijete vrišti . Ali njegov vrisak je ugušen pokličom mržnje . Zluradim smjehom . Psovkama .
Nadežda čuje njegove krike .Osjeća suze kako joj klize niz lice , ali ništa ne čini da ih otkloni . Kamera se ne miče sa prizora drame koja se nastavlja . I odnekud lagano poput lahora , mladić pritrčava kući . Otvara vrata iza kojih pokulja dim . Nestaje u kući . Nestaje u dimu .
U prvom planu su zjapeća vrata , poput grotla vulkana iz kojeg šiklja sve jači i gušći dim .Obavijen dimom stežući dječaka u naručju , hrabri spasilac izlazi . Kamera hvata njegovo lice . Prati ga dok silazi stepenicama u dvorište.
Šiptarski ekstremisti se odmiču pred neznancem . Vatra proždire kuću . Kamera zumira spasioca . Lice mu uprljano dimom i gareži , ali ne toliko da ga Nadežda ne može prepoznati .
Ma ovo nije istina ... nemoguće ...
Grabi telefon . Vrti broj Psihijatrije . Halo ,Seko , Nadežda je , idi do sobe Bezimenog i vidi da li je sve sa njim u redu . Šum koraka , koji se udaljavaju , zamjenjuje pucketava jednolična melodija etera .
Ne mogu vjerovati ... tolika sličnost , kao preslikan ...mrmlja čekajuci dežurnu sestru .
Halo doktorice ... trznu je Sekin glas .
Da ... odgovori ne skrivajući sumnju .
Ovaj doktorice , ovog ... Bezimenog nema u njegovoj sobi ... promuca Seka .
Kako nema Seko pobogu , pa gdje je , nije mogao ispariti , ... Seko ?
Ne znam doktorice , njegov cimer nešto nesuvislo ponavlja i jako je uzbudjen ...
Seko daj mi Begulina , možda on nešto zna ...
Ali doktorice ...
Bez ali ...daj mu slušalicu i ućuti .
Krupno disanje nahrupi sa druge strane veze . Plače ... shvati Nadežda , slušajući šum udisaja i izdisaja .
Mišo smiri se , biće sve u redu ...
Sa druge strane doprije nešto nalik na jecaj , prigušen i neželjen .
Mišo smiri se , nemoj se uzrujavati i pokušaj mi reći ...
Doktorice otišli su ... kroz jecaje ,promuca Begulin .
Ko Mišo , ko je to otišao ? smirujućim tonom upita Nadežda .
Svi doktorice , ... svi ... a molio sam ga i kumio ,... da me povede sa njima ali nije ...u glasu mu osjeti novu navalu suza .
Ali ko je otišao Mišo i kada ... smiri se molim te - pokušavala je utješiti uzbudjenog Begulina .
Bezimeni je otišo ... al nije on bezimeni , reko mi je da vam kažem njegovo ime kad dodjete .
Dobro Mišo , reci mi sada kako mu je ime , i ko je to još sa njim otišao ...
Doktorice ... doktorice , noćas dodjoše , vidio sam ih ,života mi moga ,i barjake i svjetlost i konje i silne junake ... zabrza Begulin , i ja sam ... opet sam ga molio da me povede ali on ...doktorice reče mi da idu na strašno mjesto ...
A gdje su otišli i ko je to po njega došao , koga si to noćas još vidio Mišo ? Ko je došao po njega ?
A bijade ih odsvakuda , ljutih Krajšnika i Ličana , Ajduka sa Romanije , i svi su bili ćutljivi i mrki ... doktorice .
Ma kako je moguće to ... promuca doktorica , pa ko su oni ?
Rekoše mi da su ... nebeska vojska doktorice , ... života mi ... pozdravi se sa mnom i kaza mi da odoše na Kosovo .
Udar nevjerice protrese je poput grča .
I doktorice nije on Bezimeni , reko mi je da vam kažem da mu je Otac stvarajući ga , dao ime Mihael ...
Doktorici Nadeždi ispade iz onemoćale ruke slušalica , a pogled joj se zaustavi na kalendaru koji pokazivaše 17 Mart 2004.

L.J. Pjer