Prvo pozdrav
a po zelji evo dvije Sjene ova prva je bila posljednja objavljena na vjerovatno najboljem sahovskom sajtu (Sah mat lista) na Balkanu u serijalu koji je imao 132 price. Ubrzo će izaci i prva knjiga sjena nazvana Vatreni gambit. Nadam se da nisam neku ponovio.

Poseban pozdrav KNBP.
U ovim svojim sahovskim sjenama sam pisao i o istinskim bardovima Volodjama, Majkovskom i Visockom, Viti Nikolicu…

Merlin
teško pitanje koje zahtijeva slojevit odgovor. Ipak najkrece teško da će bilo kome smetati pohvale za bilo šta. U principu sve bi svoje pjesme kroz neko vrijeme totalno promijenio, a sto to uglavnom ne radim to je zato što vjerujem da je sve stvar trenutka. Na kraju koliko god cijenio nečije mišljenje najbitnije mi je zaista koliko sam sam zadovoljan napisanim jer mi ono sto pišem, opet ću reci uglavnom, mnogo znaci (strasno mnogo poezija, a vrlo malo aforizmi, satiricne pricice i sl...).
Pozdrav

ALJEHINOV SIJAMSKI MACAK

Danas je sah igra jednog koji je pripreman od vise njih da bude jedini, odnosno, jedinstven.

Doduse sve sesce ti „asistenti” nemaju lica niti su svjesni da su pronasli dobitnicki plan koji opet treba oploditi u sudaru sa nekim drugim planom koji ima jednu jedinu manu, a to je da to nije njegova noć,jer nisu pogodjene note valcera koji se upravo svira.

Tek, u tudjem dvoristu samo rijetki pronadju stazu iz lavirinta, naročito otkad ne postoje produzeci kad dobro dodju savjeti sa klupe. Pogotovo sa sovjetske.

Sutra će sah biti već nešto drugo, nešto što se iz ove pameti tek može naslutiti pogotovo što se vjestacki um razvija takvom brzinom da se ni najpametniji ne upustaju u predvidjanja crno-bijele buducnosti.

Ako ima uopste ima buducnosti, pa sak i takve.

A još juse je malo ko sumnjao u ziva covjeka.

Juče?

Juče, nije bilo asistenata, nije bilo sklopocija koje su mogle pomoći, nije sak bilo ni knjiga iz kojih se moglo saznati nešto novo, već je postojala vjera u sebe pojacana tek ponekom amajlijom koju su uglavnom nosili oni sujuvjerniji.

A svi su na nekakav način bili takvi.

Iz tog razloga su se valjda iste kosulje nosile tokom čitavog turnira, ili se pisalo istom olovkom, ili se do arene dolazilo istom stazicom ili...

Ili...

Bilo je raznih „ili”, a jedno od najcudnijih se zvalo, pogadjate, „Sah”.

Te 1935. godine olimpijada je bila u Varsavi, sto je i iz daljine onog vremena bilo nedaleko od Pariza, pa je najveci majstor svog doba Aleksandar Aleksandrovic Aljehin odlucio, da pored supruge koja mu je, kad je u pitanju igra, u perspektivi jedino mogla odmoci, povede nekog ko mu je u perspektivi jedino mogao pomoći, jer emocije su emocije, a talisman je talisman.

Sreća?

Taj neko ko je velikom majstoru donosio sreću bio je jedan dobro uhranjen i njegovan sijamski masak koji se odazivao na ime „Sah”.

Sve je u početku islo prema ocekivanju, jer je Aljehin igrao prema ocekivanju, a i njegova supruga je u vrijeme igre, takođe prema ocekivanju, setala sijamskog maska za sto je na kraju i dovedena u Poljsku.

A macak k'o macak, kad mu je bilo do igre sloboda mu je ovisila o kanapu, a kad mu nije bilo do igre nije bilo kanapa.

I onda se desilo ono što se moralo desiti, naime, pukla je uzica i sijamca je povukao miris slobode, kao i sve druge koji su na uzici...

Jedno vrijeme se taj nestanak krio od velikog majstora igre, a onda, odnosno kad...

Kad je Aljehin čuo za tu strasnu vijest pao je u takvu depresiju da jednostavno nije mogao da nastupa jer je vjerovao da njegov sah zavisi od „Saha”.

Dodatnu nervozu u raspoloženje svjetskog sampiona je unio i nekakav astrolog koji je izdeklamovao kako tih dana zvijezde nisu bas naklonjene magu drvaca.

Pošto se ipak radilo o najboljem među najboljima domaćini su pokazali izuzetnu brigu za izgubljenog macka pa je čak i lokalni radio svakih sat vremena ponavljao poruku sa detaljnim opisom lutalice u kojoj postenog nalazaca ocekuje bogata nagrada.

Kažu da se čitava Varsava, ali i bliza okolina dala u potragu za skitnicom, tacnije za Sahom.

U ime povratka unutrasnjeg mira Aleksandar Aleksandrovic je izdvojio čitavih (tada velikih) pet dolara (20 zlota) koje je sa zadovoljstvom dao srećnom nalazacu macka, jer nije lako pronaći Sah.

Na kraju su organizatori pokazali i gest dobre volje refundirajuci maestru novac koji je ugledavsi svog ljubimca nastavio da igra, uobicajeno, aljehinski.

Tako je „Sah” u Aljehina ponovo udahnuo sah i tako se klatno genijalstine vratilo u normalu, sto opet ne znači da je pogodilo tacku ravnoteze, jer je kod velikih ta nesrecna ravnoteza tamo gdje je i oni sami najmanje ocekuju.

Ako je uopste ocekuju!

O DUSANU, O SAHU, O CARLSU

Zivot?

Ta igra u kojoj si ponekad izgubljen i sa damom fore od prvog do zadnjeg poteza obično nudi neke, još nevidjene, varijante u kojima ne pomaze ni taktika ni strategija, u kojima ništa ne pomaze, jer ko zna šta sve donosi novi dan.

Sah?

Taj cudni put kroz ukrstena kockasta predvorja svjetla i tame na kojem zalutas i kad ti je najmanje do lutanja, u kojem je svaki potez godina, a jedina izvjesnost pat.

Pat?

Da, pat, nakon koga vise nema ničega, a pogotovo puta.

Cudo. (dijelove istoimene pjesme prepjevao M.B.)

(Rastao sam nagnut
nad sahovskom tablom
cekajuci kraj igre...)

U sahovskom Beogradu koji je tih ratnih godina igrao, bez kralja, poziciju koju su razarali nebeski topovi i crnih i bijelih, sanjao je Dusan svoju pjesmu koju će napisati tek kad bude Carls.

Drevna igra mu je bila, u vrijeme koje nije bilo za igru, sve.

U vrijeme u kojem su i svi njegovi sugradjani bili figure koje su zabludno vjerovale da znaju pravila igre.

Igre?!

Ko danas uopste zna pravila igre!

(...avioni i tenkovi
su razbijali prozorska okna
a penzionisani profesor astronomije
me je ucio igri...
moralo je to biti 1944...)

Bilo je to u vrijeme koje nije imala pravila, a u vrijeme koje nema pravila se rijetko zna ko vuce najbolje poteze.

Godinu dana kasnije prva partija je zavrsena, a drugu su zapoceli igrači koji nisu vjerovali ni u ucitelje, ni u ucenike, te nisu ni mogli znati da je i u sahu i u zivotu jedina izvjesnost, kao sto već rekoh, pat.

Profesor?

Profesor je povukao prvi potez u vjecitoj partiji koja se igra „tamo negdje”.

A Dusan?

A Dusan je otisao „negdje tamo” gdje je postao, ne samo Carls, već i clan akademije tog „negdje tamo” sposoban da igra, ono sto je izuzetno malo Srba bilo sposobno, u dvije dimenzije.

(... u garnituri koji smo koristili
sa crnih figura
boja se skoro oljustila
izgubili smo bijelog kralja
i morao je da bude zamijenjen necim.../

Taj prelaz iz crnog u bijeli zivot u sahu se ne desava u istoj partiji jer jednostavno u sahu nema rotacije.

Ali u poeziji tom kaleidoskopu bivštvovanja nekadasnjeg vjernika drevne igre, a sadasnjeg najveceg srpskog pjesnika dijaspore Carlsa Simica, pocesto ima obicaj da se zarotira i stane pred onu djecacku garnituru u kojoj je pola figura od nečega.

I onda...

I onda se desi „Cudo” i onda se dese rime koje izvajaju astronoma u vrijeme kada su sve zvijezde postale padalice.

(...i profesor mi je tad rekao
majstori igraju zaslepljujuce
a najveci na nekoliko tabli
u isto vrijeme.../

Umjesto da postane majstor poteza postao je majstor rijeci, a majstori rijeci takođe znaju da igraju zasljepljujuce i na vise tabli u isto vrijeme jer...

„Svijet se ne zavrsava”.

Za tu zbirku koja je sva od majstorskih poteza dobio je Pulicera u vrijeme kad se su „negdje tamo” već spremale varijante koje će ponovo u njegov Beograd dovesti nebeske topove djavolovih figura.

Otkud onda volja?

Moja volja je ojacala za sahovskom tablom, reci će u mjesecu u kojem je sahovski svijet krunisao Ananda, u mjesecu u kojem je on, Srbin, Carls Simic na osnovu Dusanovih snova promovisan u velemajstora poezije, odnosno „Poetskog laureata”, kako to krsti dodjeljivac Kongresna biblioteka SAD.

Srbinu?

Pjesniku?

Sto hiljada dolara!

U najmanju ruku...

„Cudo!”

M. B. Romanov