U tisini naših misli.
Sjećam se nekada davno stajala sama na prašnjavom drumu crtajući po prašini, dok su vojske ratnika odlazile u pohode i pogledom ih pratih dok njihovi obrisi nisu nestali na u daljini, priđe mi on, sa sjajem u oku i pruži mi ruku kao da me želi povesti u neki novi svjet. Čekaj rekoh, čekaj ja sad nisam ni djete ni žena, ni ti nisi ni dječak ni čovjek, čekaj dok tvoje dječačako lice prekrije muškost i godine ne ostave trag, čekaj dok tvoje ruke očvrsnu od teškog rada , čekaj dok tvoje srce ne otvrdne od stavrnosti života, čekaj dok ti na čelu se pojavi prva bora i u oku se nazre zrelost tvog bitisanja.
Nakon monogo godina vratih se na taj drum da nađem svog dječeaka. To više nije bilo prašnjavog druma nego lijepa kaldrma, ratnici su davno završili svoje pohode, samo je pogled na daljinu u kojoj su nestajali njihovi obrisi ostao isti. Dugo sam stajala, a onda mi priđe čovjek umornim korakom, sa čudnom tugom u očima i reče: tu gdje stojite dugo je stajao jedan dječak, dan za danom, dječak je postajao mladić, a mladić je postajao čovjek... Dugo je u njegovim očima sjao čudan sjaj, a onda se polako počeo gasiti, sjena je prešla preko njegovih očiju, godine teškog rada očvrsnule su njegove pesnice, lice njegovo prekrila grubost, čelo njegovo prekrile su bore, ali njegovo srce nikad otvrdlo nije u njemu su divne boje ljubavi prema jednoj djevojčici.
Podigoh pogled i u njegovim očima nazrijeh davni sjaj u njima. Na njegovoj kosi već vrijem ostavilo trag, tuga oslikakla bore na njegovom licu ali na njegovim usnama oslikavala se ista želja...
Rekoh mu stojim pred tobom nakon dugo godina, moje lice izbrazdale su duge kiše suza što ga umivaše, moje tjelo isrpljeno od dugog čekanja, moje ruke umorne padaju ne čekajuć da te prime u zagrljaj toliko željen, al u mom srcu osta ista duga želja i osjećanja kao onada kad nebijah ni djevojčica ni žena...
Krenusmo tiho niz ulicu života u tišini naših misli...!
a.