MOJA PRVA ĆURLIKA

Ljetno je jutro bilo...
Sunce se kretalo u svojoj putanji, k'o i tol'ko puta do tada.
Ispred mene veliko, bijelo stado... A, ja, golobrado momče, star toliko da se na jednu ruku, i dva-tri prsta, nabrojat može...
Pa, stalno nešto zapitkujem...
''Đedo, a što su strane 'vako strme...'' ''Đedo, a, što je trava ođe tako mala, a, tamo, tako visoka...''
''Đedo, a, što neke ovce imaju tako zavrnute rogove, a, druge nemaju...''
A, strpljivi đedo, sa blagim osmijehom, strpljivo odgovara na svako moje pitanje...

Nikada se, đedo moj nije kretao bez kakva mala nožića...
I, kade smo gođ, stada bijela čuvali, vavje' je nešto znao da izrezbari, napravi...
''Ode'r vamo!'', zovnu me đed... ''Da ti pokažem nešto, da znadeš, ako te ko pita!''
''Znadeš li ti,blago đedovo, šta je ćurlika?''
Znadem đedo, to je ono što leti i ćurliče!'', odgovori ja k'o iz topa...
Đed se široko nasmija, pomiluje me po glavi, i sa svojim grubim i krupnim glasom, nježno mi veli,
''Nije diko, sade će tebi tvoj đedo da pokaže, šta je to...''

Izvadi đedo jedan mali nožić i dade ga meni... ''Svako ko živi na brdu i u šumi, mora imati 'vaki alat'', reče to, smiješeći se.
''Samo, nemoj da baba viđa!'' ''Ako baba viđa, biće nam veselo veče...''
Počesmo da pravimo ćurliku, rez po rez, dub po dub... Zabavismo se mi tako neko vrijeme...
Odjednom, pogleda đed prema strani đe su ovce plandovale, kad ono... Nema ni jedne!
''Trč' der sinko, viđaj der, đe su se zagubile''... Ustade ja k'o veliki, i krenuh da ih tražim...
''Vičem ja, iz sveg grla, dok brda odzvanjaju, ''Đedo, đedo, eno ih, odoše, prema Vujasinima...''
''Zobiđ' der ih, pa poreni prema vamo!'', viknu đed...
'''oću, 'oću, sade ću ja da ih pokrenem'', tada uze jednu omanju granu i krenuh da mlatim njome prema stadu...
Al' ne lezi vraže, prođoše ovce i Vujasine, i Mandiće, i Ješića Potok... I, odoše pravo na Međed!
Lete ovce preko brda, letam ja za ovcama, leta đed za mnom...
Vratismo ovce nekako, sjedosmo, pogledasmo se, đed i ja... ''Ajme meni, da nas je samo viđeti bilo...'', prozbori đed.

A, mene sramota, đe đeda iznevjeri, pa ćutim ja, sav crven i ljut...
Viđ'o đed, đe ja ćutim i u travu zelenu gledam... ''Ma, ko je to diro mog unuka, blago đedovo...''
''Ne sikiraj se ti ništa, uh, pa i meni često puta odu, kade sam sam, pa se zarakijam i zaspim...''
''I, tebi đedo, znadu da odu...'', čudim se ja...
''Znadu, znadu, samo nemoj ništa babi zborit', da ne nadrapamo...'', namignu đed meni, te mi stavi svoju kapu na glavu.
''Vid' der tvoje prve ćurlike, diko...'', ''Šta veliš, biće nešto od nas, a...'', i pruži mi moju prvu ćurliku...

Dugo sam je godina čuv'o... Moju prvu ćurliku...
I, sjećao se anegdote, oko moje prve ćurlike...
Đeda i unuka, stada bijela, svođanskih brda...

I dan danas, kade se sjetim, moje prve ćurlike...
Gledam, neđe u daljinu... ...i, 'vavje mi osmijeh lice prekrije... A, oči, suzama napune...
Hvala ti na svemu, đedo... Đedane moj...
Starino moja stamena...

Vukašin

(Pisano 'starinskim' govorom Srba Krajišnika, Bos. Krajina)