Karamazovi, sva tri brata, jer smo to svi mi od situacije do situacije,

kosulja je najbolja kada sklizne na pod uz sum...

Lik Leopold Bloom u Ulysses, James Joyce.

Zato sto je kontradiktoran, meni odbojan i drag u isto vreme. Zato sto ga je stvorio autor koji je meni posebno značajan, u nizu autora koje cenim.

Meni je najdrazi lik ubedljivo, djed Rade iz „ Basta sljezove boje”.
Naivan ponekad poput decaka, anekad ozbiljan u borbi da ocuva svoje domaćinstvo i parce hleba. Realan onako seljacki kako nas narod zna da bude a velikog srca. Posten, sto je danas retko sresti čak i literaturi, sve su neki moderni likovi, komplikovani.
Najdrza scena kada mu prijatelj da sat na cuvanje i ne javlja se i kad kuca on sujevrno zna da je njegov prijatelj ziv. Kao is rce. Divno, decije, iskreni. Neponovljivo.

Pa nije spanska serija pre bis e reklo da je decija, a one nisu bljutave. Zamisli kako će te tebet tvoji unuci u unuke opisivati? Ha. Ponekad se uželim tih prostih ljudi, od ovih „pametnih” nekad zaboli glava. Puno pricaju ponekad. Vidim ja da ću morati na selo ove godine.

Na zalost tamo nikad ne nosim boje jer nemam vremena. Ali nosim fotoaparat. I oci.

COPICEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Covjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naucio je da se smije umjesto da place, naucio je da se bori, umjesto da cvili. Naucio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razocaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, covjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošcu.
U tim takvim Copicevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogace»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomracenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razocaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Copic sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.
Zašto ovdje ne navesti onu Copicevu recenicu iz pisma Ziji Dizdarevicu: «Prije nego me odvedu, žurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima». Ta recenica i te rijeci, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat covjeka u tim vremenima, i cežnju Copica da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajuci je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razocarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

Записано негдје успут