Federico Garcia Lorka

NEVJERNA ŽENA

I povedoh je do rijeke
vjerujući djevojka je .
Al udana ona bješe .

Jakovljevo bješe , noću
i skoro po dogovoru
Fenjeri se ugasiše ,
zrikavci se upališe
Za posljednjim uglovima
dotakoh se snenih dojki
i dojke se otvoriše
kao struci od zumbula
Poškrobljena njena suknja
zvonila mi u ušima
kao teška peča svile
koju deset noža para
Bez srebrna svjetla u vrhu
uzrastoše silna stabla ,
uokolo obzor pasa
daleko od rijeke lajo .

Kad pređosmo ostružnice
i glogove i sitine
ispod grmlja njene kose
jamicu u mulju iskopah .
Ja kravatu svoju skidoh
Ona skide svoju halju
Ja odbacih pas sa oružjem
ona četiri zobunca
Smilje i nijedna školjka
tako fine puti nema ,
pod mjesecom svi kristali
takvim sjajem se ne sjaje .

Izmicala njena bedra
kao ribe zatečene ,
bedra napol puna ognja ,
bedra napol puna leda .
Te sam noći prevalio
ponajljepšu od svih česta
na ždrebici od sedefa
bez uzda i bez stremena
Muško sam i neću reći
stvari što mi ona reče
Luč razbora zapovijeda
suzdržano da se vladam
Cijelovima , pijeskom blatnu
odvedoh je tad do rijeke
S vjetrom su se mačevali
viti mači perunika .

Ponijeh se kakav jesam
Ko što pravi Ciganin mora
Darovah joj kotaricu
veliku od žute svile
i ne htjedoh zaljubit se
jer imajuć ona muža
djevojkom se meni kaza
kad vođah je prema rijeci .

Federico Garcia Lorka