Sarajevo je danas najtužniji, najsmješniji, najpodliji i najjadniji grad na kugli zemaljskoj. Licemjerje i glupost njegovih sadašnjih stanovnika postaje nešto što ih ontološki određuje. Grad kvazi umjetnika, kvazi političara, kvazi sportista...
Grad čiji sadašnji stanovnici sami sebe ubjeđuju da nešto vrijede i da su nekome bitni, a svjesni su da je to laž ali svjesno i gordo žive u toj laži jer drugog izbora i nemaju.„

Sarajevo je:
Grad u kojem se fukara obogatila preko noći na muci svojih nekadašnjih sugrađana, na koje i dan-danas gledaju sa zavišću, zlobom i neuspješno prikrivenom mržnjom. Grad iz čijih stanovnika isijava mržnja na samu pomen bilo čega što je srpsko. Plitki u svojim hedonističkim shvatanjima života, oličenim u bureku, ćevapima i fildžanu kafe kao i čuvenim izrekama ”novi dan nova nafaka„ ili ”pitu ne jede onaj ko ima, nego onaj ko je navik'o„. Nesposobni za objektivno, dublje, sagledavanje stvari, bez ikakvog smisla za organizaciju i loši improvizatori.
Do te mjere uživljeni u ulogu žrtve, misle da im pripada pravo na apsolutnu istinu. Uvijek spremni da pokažu na ”svog komšiju Srbina, vojnika Armije BiH„, kao, eto primjera njihove tolerancije i multietničnosti. A već nakon minut, kada se ”kamere ugase„, tom istom Srbinu psovaće majku srpsku i četničku. Govoreći drugom muslimanu ”svi su ti oni, bolan, isti„. Tapšaće te po ramenu, gledati u oči i govoriti ”pa eto nisu svi Srbi zločinci„.

Sarajevo je:
Puni kompleksa proizašlih iz mentalne i fizičke inferiornosti. Nesposobni da obuzdaju svoj pokvarenluk kao logičnu posljedicu toga, pravdaju to nekim, tobože sarajevskim duhom. A koji nije ništa drugo nego pokriće i alibi za provincijalni duh, osrednjost (najblaže rečeno) i primitivizam. Samo se u Sarajevu moglo desiti da se jednom Ivi Andriću dobacuje sa nipodaštavanjem u stilu: ”Halo, pisac, napiše li se šta!?„ A što je tipičan primjer gore navedenog. Da nije riječ o čak i simpatičnom nepriznavanju autoriteta i nepoštovanju veličine pokazalo je vrijeme. Tu se radi o zlobi, nepatvorenoj zlobi. U Sarajevu se, jadni, i danas dan ponose time i takve i slične gestove navode kao primjer tzv. ”sarajevskog duha„. ”Sarajevske raje„. Ne kaže se džaba ”čega se pametan stidi budala se ponosi„

Sarajevo je:
Kad smo već ”kod čuvenog sarajevskog duha „70-ih i 80-ih, a čime se muslimani ponose. Iz samo letimičnog pogleda, na imena nosioca gradskog duha tog vremena. Može se zaključiti da oni ne samo da nemaju razloga da budu ponosni, nego nisu suštinski ni učestvovali u dešavanjima tog vremena. Tek tu i tamo pokoji bljesak kao npr. Mirza Delibašić, Tuzlak. Zanimljiv podatak je da je u toj čuvenoj utakmici u Grenoblu, kada je Bosna postala prvak Evrope u košarci, najbolji igrač bio jedan Srbin, Žarko Varajić, sa najviše postignutih koševa. Skoro je izašao Bosnin ”Almanah„ gdje su opisani najveći uspjesi kluba i zanimljivo je da Varajić uopšte tu nije spomenut od strane uređivača!! ?? Ima još gore, Blagoje Vesković je osnivač Bosne i sekretar i on je pokojni. Nema njegove ulice, dvorane. Kad umre Srbin to je normalno, kad umre Bošnjak to je strašno! ??

Sarajevo je:
Istorija se nasilno prekraja i prepravlja, ali kad mogu sa imenom i jezikom zašto ne bi i sa tamo nekim ”vlaškim„ košarkašem. Kao i svaka ”novokomponovana„ i neiživljena ”nacija u pelenama„ muslimani su skloni euforiji bez ikakvog utemeljenja i uporišta. Drskost, bezobzirnost i nezahvalnost su glavne karakteristike. Nisu rijetki oni koji su u ratu utočiste našli u Srbiji, a sad sipaju drvlje i kamenje po srpskom narodu. U Sarajevu, ”oličenju multietičnosti„, pravoslavni popovi ulicom hodaju bez mantije, po preporuci vodećih ljudi SPC, što nikad nije bilo. Nisu rijetki slučajevi fizičkog napada i premlaćivanja pravoslavnih sveštenika, a po prvi put u istoriji grada, u Gradskoj vlasti nema ni jednog Srbina. Takav slučaj nije zabilježen ni za vrijeme NDH. U Sarajevu apsolutno svi isto razmišljaju, kao po jednoj matrici i pozicija i opozicija i obični ljudi.

Sarajevo je:
”Najnormalnije je čuti na Bosninoj košarkaškoj utakmici: „Ubij' Srbina”, iako im pola nacionalnog tima čine Srbi. Najbolji dokaz iskompleksiranosti nacije je skandiranje „Puši *****, ko te ...e, može Bosna i bez tebe, Jugoslavijo”, pa i na utakmici Bosna-Litvanija, koja nikakve veze nema sa Srbima. Mržnja prema Srbima je duboko utjelovljena i gaji se decenijama, a posljednjih nekoliko godina ponovo dižu glavu. Ili misle da su ojačali, ili da su Srbi slabi, ili ih neko sa strane „pumpa”. Ne znam, ali znam da ponovo postaju agresivni. Sarajevo je grad gdje se dva muslimana između sebe, nikad neće pozdraviti sa „Dobar dan”. Ako hrišćanin uputi taj pozdrav muslimanu, ili će odgovoriti preko one stvari, ili će mu samo reći „Kako ste”!? Po svaku cijenu hoće da se razlikuju.

Sarajevo je:
Sarajevo je grad gdje se skoro svakodnevno dešavaju samoubistva starijih Srba, a mlađi žive pod psihičkim pritiskom neprijateljski nastrojene okoline. Posljedica toga je bježanje od stvarnosti, koje se ogleda kroz razne psihičke probleme ili odavanje alkoholu i narkomaniji. Čest slučaj je da se i čisti Srbin predstavlja kao Hrvat, radi dobijanja bilo kakvog posla, jer je Hrvatima ipak malo lakše u Sarajevu, a o djeci iz mješovitih brakova da i ne govorimo. Uvijek prevlada ona strana roditelja koji nije Srbin. Mlađe, sarajevske preostale, Srpkinje se udaju za muslimane, vjerovatno u nadi da će nekad prestati nositi taj nametnuti pečat pripadnice agresorskog, genocidnog, naroda. A dijete u pravilu nikad ne nosi srpsko ime, nego kobajagi neutralno: Damir, Dado ili Zlatan, sljedeće koljeno je već Muhamed.

Sarajevo je:
Oni muslimani koji su oženjeni Srpkinjama, to ističu sa ponosom, opet kao primjer „kosmopolitizma”, „multietničnosti” i „tolerancije” ali samo da se Vlasi ne dosjete. Po Islamu je dozvoljeno da muškarac musliman oženi nemuslimanku, jer je na taj način prevodi u svoju vjeru, ona nosi njegovo prezime. Pitajte muslimane šta misle o udajama muslimanki za Srbe ili Hrvate, pa ćete vidjeti šta će vam reći. Ima da je se odreknu preko novina. Sarajevo je jedini grad u Evropi, u kojem se u picu ne stavlja svinjska šunka ni u jednoj piceriji u gradu. Sarajevo je grad u kojem će vam taksista u autu pričati o svim Srbima kao koljačima i divljacima, ni ne sluteći da u autu vozi baš jednog Srbina. Jer on zna da je Sarajevo jednonacionalan grad i baš ga briga. Ti si tu svakako u posjeti roditeljima.

Sarajevo je:
Gavrilo je tu za oslobođenje Bosne od crno-žute monarhije ispalio hice! Vladimir Perić-Valter, Vaso Miskin-Crni... su život dali za Sarajevo. Crnom su i ulicu prebili ili predili. Blum, i mnogi graditelji.. su ostali i umrli. Otišli su Meša, Kusta, Nele, Brega, Tifa, Bebek... Sa čim sada u svijet? Oćel' se mlada branit poderanim gaćama? Sarajevo je grad u kojem su popljuvali i one Srbe, u koje su se do juče kleli (Vesovića, Divjaka, Pejanovića, Tifu). Sarajevo je grad gdje pokoji zalutali Srbin i danas smanjuje ton, kad izgovara neko srpsko ime i pazi na svaku izgovorenu riječ.

Sarajevo je:
Sarajevo je grad gdje se nije rodila nijedna srpska beba već godinama. Sarajevo je grad gdje su Srbi prisiljeni da prodaju svoju imovinu u bescijenje. Sarajevo je grad iz kojeg je otišao svako normalan i svako ko je imao gdje, a kad umre još ono malo srpskih i hrvatskih bakica i tetkica i kad se bagra dočepa i tih preostalih stanova, Sarajevo će postati stopostotno multietnički grad. Multietnički, ali od šiptara, sandžaklija, pokojeg bosanskog muslimana, iranaca, pakistanaca, turaka i ostale islamske „braće”. Sarajevo je grad gdje će svaki kvart za par godina imati svoju džamiju. Sa 40 broj je narastao na 100. Sarajevo je siv grad. Sarajevo je drugi grad. Sarajevo je muslimanski grad. Možda je vrijeme da i ime mijenja. Nije to više ono Sarajevo.