Trenutno radim na jelenu kao mitskoj zivotinji. Da li bilo ko ima bilo kakve podatke o jelenu kao mitskoj zivotinji kod srba. Pogotovu, da li bilo ko ima podatke o jelenu u sklopu zimskih, posebno bozicnih obicaja. takođe da li neko ima podatke o jelenu kao žrtvenoj zivotinji i njegovom žrtvovanju bogu perunu, pre no sto ga je zamenio bik. I da li je jelen zamenio ljudsku žrtvu. Na kraju da li iko ima sliku klocalice sa jelenskim rogovima.

Ovo sam ja nasao:

http://www.rastko.rs/arheologija/srejovic/dsrejovic-jelen.html

Na više od sto stećaka u Hercegovini je motiv usamljenog jelena. Takođe u hercegovačkom kraju ima 165 prizora lova na jelene i nekoliko scena

u kojima muškarac jaše na jelenu. Na najraniji lov na jelena nailazimo 1477. godine, na spomeniku Taraha Boljunovića, kod Stoca. Marijan

Venzel smatra da se scene lova na jelene na stećcima ne odnose na realan život već su u pitanju mitološke predstave odlaska duše na drugi

svet. Ona primećuje da je, na ogromnoj većini stećaka, jelen okrenut prema zapadu, strani smrti, odnosno zalaska i umiranja Sunca. U prilog

ovom zapažanju govori činjenica da na stećcima nema primera ubijenog ili ranjenog jelena. On je uvek progonjen ali nikad taknut strelom ili

kopljem kojim mu prete, već je visoko uzdignute glave. Tu je smrt viđena metafizički - ne kao kraj već kao seoba neumrle duše, čiji prenosilac

ima obličje jelena. Konjanik, gonič jelena, takođe čest motiv na stećcima, predstavlja smrt, a lovački psi simbolizuju grehe umrlog. To je

uočio i Aleksandar Solovjev, analizirajući hristijanizovane verzije motiva svetog jelena. Ova Solovjevljeva teza ima posrednu potvrdu u

činjenici da se, na celokupnom srpskom prostoru, toponimi vezani za konja nalaze uz mesta predviđena za groblja sa gromilama, što ne može biti

stvar slučaja već pravila po kojem je konj, kod nekih Indoevropljana, vezan za ideju smrti, o čemu govore i arapski putopisi, beležeći običaje

Srba u predbalkanskoj postojbini.

Na planini Visočici (1964 m), kod Konjica, nalazi se vrh po imenu Ljeljen. Na Romaniji postoji 1321 m visoko Ljeljen-brdo, u Konavlima 983 m

visoka Ljeljen-glavica, u Hercegovini planina Lelija (2070 m ), u okolini Bijeljine selo Ljeljenča, u mileševskom kraju selo Ljeljenica itd.

Toponimi vezani za ime Ljeljen preovlađuju u Hercegovini, gde je najveći broj stećaka sa prikazom jelena.

Za svaku vrstu helba on kaže „kolo ljeba”, rakija je uvek ardov ili akov, a pečeno meso uvek je ljeljen (jelen). Ako neko za prilog donese

pečeno prase (najsiromašniji donesu pečenu kokoš), opet se podiže bilo čije pečeno jagnje i opet se kaže - ljeljen„

Ljeljen groblju (Grčko groblje) u Uboskom
ljeljen – jelen

ljeto – (znači i:) godina, ljetina

PERUN
Bog groma i munje, zaštitnik pravde. Drži se, općenito, da je na vrhu ljestvice bogova u slavenskoj mitologiji, ako se izuzme predbog Svarog.

Njega se slavilo sredinom ljeta, a kao žrtva prinosio mu se najčešće jelen.

LJELJA (Điđiljelja)
Božica ljubavi uz koju je vezan običaj ”ljelje kraljice„. U Poljskoj je ovo božanstvo poznato kao Điđiljela, a to nam otvara put ka

zaokruženju koliko-toliko cjelovite predodžbe o običaju (obredna igra s pjevanjem) iza kojega bi trebalo da stoji neko božanstvo. Naime

narodna pjesma kaže:
Oj djevojko điđo moja
điđala te majka tvoja
kada te je nađiđala
onda te je meni dala…”
Kada se netko ili nešto previše nakitio kod nas se u žargonu kaže: nađiđano, ili nađiđao(la) se. Običaj je vezan za obilježavanje djevojčice

koja je zrela za „ašikovanje” tj. postala je djevojkom što njezina obitelj potvrđuje naročitim načinom odijevanja i kićenja, koji je od

podneblja do podneblja drugačiji ali se svodi na điđanje. To pretjerivanje vjerojatno je u funkciji da djevojka bude zamijećena.
Na planini Gorčevici (obronci Vlašića) jedan vrh se zove Ljeljen, a uz njega je vezana legenda o djevojci koja se ubila zbog nesretne ljubavi.

Božanstva u parovima (muško-žensko) uočavaju se u mnogo slučajeva, tako da nije isključeno da Ljelja i Ljeljen funkcioniraju kao par. No,

tvorba toga para ne mora biti iz bračne veza. Tako u jednom izvoru nalazimo da se Lel – bog braka javlja kao Ljeljin sin.
Ostaje ipak otvoreno pitanje jesu li Ljelja i Điđiljeja istovjetna božanstva jer nalazimo i tumačenja da je Dzidileya, odnosno Džizdilelija

božanstvo koje bdije nad djetinjstvom.

According to the 12th-century Russian Primary Chronicle, prisoners of war were sacrificed to the supreme Slavic deity Perun. Sacrifices to

pagan gods, along with paganism itself, were banned after the Baptism of Rus by Prince Vladimir I in the 980s.[45]

Lela (Ljelje, Poljelja)
Lela se kao božanstvo ne spominje u ruskim izvorima o staroj slovenskoj religiji kao ni u onim izvorima koji govore o religiji polapsko-

baltičkih i, uopšte, zapadnih Slovena. Međutim, srpske lirske pesme pune su priziva Lele, dok se u srpskim epskim pesmama takođe javlja ova

ličnost, doduše, skrivena pod imenom Jelene ili Jelice. Zbog toga sasvim legitimno možemo zaključiti da se Lela kao boginja mogla poštovati na

teritoriji Srbije, ali i šire.
Sudeći po fukcijama koje se pripisuju ovoj boginji, Lelu možemo smatrati veoma starim božanstvom. Ona u religiji Južnih Slovena igra ulogu

Šumske majke, čije je obožavanje vezano za period matrijarhata. Lela je najsličnija grčkoj Artemidi budući da je vezana za divlju žensku

seksualnost i period u kome žena još uvek nije bila potčinjena. Ona je bila boginja šuma, koja se brinula o šumskim stvorenjma kao i o ljudima

koji u šumi traže sklonište. Aleksandra Bajić smatra da je Lela bila zaštitnica žena koju i dan-danas prizivaju Srpkinje i Vlahinje u nevolji.

Iz svega ovoga vidimo da je Lela najsličnija Devani zbog svoje divlje ženstvenosti. Međutim, Devana i Lela se razlikuju po mnogo čemu. Devana

je, pre svega, božanstvo jakih lunarnih karakteristika, dok je je Lela predstavljena kao boginja leta i Sunčeva nevesta. Na ovaj način, Lela

predstavlja onaj aspekt žene koji se polako pokorava muškarcu i koji se predaje samo onome koji je jednako božanstven kao ona sama. Njen par

je lično Sunce, čija je Lela večna nevesta, nazvana u lirskim pesmama i Sunčevom sestricom. Kroz mitove o Leli možemo pratiti na koji je način

vrhovno žensko božanstvo svrgnuto sa trona da bi podelilo božanske funkcije sa svojim muškim parnjakom. Boginja matrijarhata sve više je

gubila svoju moć da bi na kraju potpuno izgubila svoj božanski status u hrišćanstvu, u kome nema ni reči o ženskom božanstvu.
Šta nam srpske lirske pesme govore o Leli? Ona se predstavlja kao ćerka Lade, boginje ljubavi, dok se na nekim mestima i identifikuje sa ovom

boginjom: Lejlo, Ljejlo/ Oj Poljeljo, Ljeljo/ Liljano Lado *. Njenim ocem smatra se Ljelj dok joj je brat Poljelj, o čemu govore sledeći

stihovi:. ..divna kola tog Ladina/ i Ladina i Ljeljova/ i Poljelja sina njinog/ i Poljelje šćerce njine.** U pesmama ovog tipa često se

pojavljuje i usklik le, koji se smatra skraćenim oblikom Lelinog imena. Usklik le je u srpskim i makedonskim pesmama vezan za izražavane tuge

i bola, zbog čega se tugovanje u južnoslovenskim jezicima naziva lelekom. Evo i jednog primera leleka: u makedonskoj pesmi Zajdi Zajdi mladi

čovek se žali šumi zbog svoje ljudske prolaznosti obraćajući joj se sa goro, le, sestro, izražavajući tako svoju tugu. Usklik le koji se na

ovaj način povezuje sa šumom govori u prilog teoriji da je Lela zaista šumska boginja. Lela se u lirskim pesmama javlja i u skrivenom obliku –

kao divlja šumska devojka koju prose mnogi ali je ne može imati nijedan. Kada ovu šumsku devojku odvode prosci turskog cara, nebo izražava

svoj bes šaljući munje i gromove na njih. Kazna ih stiže jer su se usudili da otimaju sestru samog Sunca, mesečevu rođaku i šumsku vladarku.

Epske pesme spominju devojku Jelicu koja je najčešće družbenica heroja iza kojih se kriju solarna božanstva. Takav je, recimo, vojvoda

Prijezda, koji sa svojom ženom Jelicom skače u bezdan da ne bi pao u ruke Turcima. Vojvodu Prijezdu i njegovog brata Pojezdu Natko Nodilo

smatra slovenskom verzijom Asvina, hinduističkih heroja koji se smatraju potomcima Sunca. Jelica koja se spominje u ovoj epskoj pesmi (Smrt

vojvode Prijezde) je kao i mnoge druge Jelice, prema Aleksandri Bajić, niko drugi do Lela, moćna šumska boginja i Sunčeva nevesta.

PERUNIKA
Božica pravednosti u braku. Uz više poznatog Peruna u paru ide i božica Perunika čije ime je sačuvano u ljubičasto-plavom cvijetu koji se do

nedavno mogao naći u vrtu (cvijetnjaku) svake seoske kuće zbog svoje ljepote i ljekovitih svojstava. Legenda kaže da je ona bila kćerka diva

Svitogora zvana Strijelka. (Divovi su polubožanska polu ljudska bića, o kojima će biti posebno govora). Divka Strijelka nije podnosila

obijesne silnike divove a osobito je mrzila okrutnog diva Leđana koji je za njom žudio. Jedne prilike ugledao je tu milu i dobru divku (a to

je doista bila rijetkost među divovima) i isprosio njezinu ruku od oca joj. Postavši ženom boga i ona je od polubožanskog bića postala božica

Perunika.

http://bhfantasy.wordpress.com/2011/02/24/anto-zirdum-bozanstva-vezana-za-pojave-u-drustvu/