Dragi i vrlo postovani „tabanac”,ponovo bih zeleo cuti tvoje cenjeno mišljenje. Na temu nastanka imena Raske. Naravno, u vezi sa našim Vendima u Rasiji, ne mogu da se otmem utisku Rugijaca koji su uticali na ovo ime.
Sad, koliko je i Rugovska klisura pokazatelj ka sirem imenu Raska, ne sam u pamet, a tu su i Rugovci, koji su izgleda često pomerali svoja stanista...

Iz putopisa međuratnog reportera „Politike” Grigorija Božovića (1880 – 1945), iz njegove knjige „Slike Kosova i Metohije”:

Valjda nema čitaoca koji, u najmanju ruku, nije čuo za Rugovo. Prvenstveno, od kako je načinjen put preko Čakora za vezu Stare Srbije sa Crnom Gorom, po glasitoj Rugovskoj klisuri o kojoj je toliko uzgredno pisano i koju su i stranci pored svekolike tegobe putovanja dolazili da vide. Ali je za nas starosbijanske domorodce, zatim Crnogorce, a naročito Vasojeviće i Šekularce još izvjesnije, mnogo glasitije Rugovo, naseljeni kraj, jedna brdska župa pod tim imenom. Mi domorodci još iz djetinjstva znali smo Rugovo po pjesmi o Rugovcu Staniši koji se zamjerio silnom Paši Pećaninu, nesumnjivo Mahmudbegoviću, što je gore u Rugovu imao tisuću ovaca, Ljubu Anđeliju i Krilaticu Vranca. Znali smo i po pričama o tom kraju naših starijih: Pećku patrijaršiju s koljena na koljeno čuva jedna arnautska kuća rugovska, Vojvoda Žujo može da svede u Peć cijelo Rugovo, ako manastiru zagrozi kakva opasnost; Rugovac je najkrvaviji junak, grabljivac ali i vitez od riječi, jer je njegova besa bila najtvrđa među Arnautima, njegovo gostoprimstvo – ono pravo iz priče. I tako dalje. No Rugovo je najbolje zapamtila turska država, jer joj je vavijek bilo odmetnuto. Poslije toga Crna Gora, upravo Vasojevići i Šekularci, koji su se s Rugovcima krvili i nosili po planinama punih stotinu godina kao bezumne hale i vihori. Na Mokri, na cijelom njenom prostranstvu između Rugova i Šekulara, više je mramorja izginulima s obje strane nego stijenja koje je iz zemlje izraslo. Rugovo smo po silnim kačacima dobro zapamtili i po oslobođenju. Ubojita je to puška bila. Sad je ta puška potpuno umukla i Rugovo je jedan od najmirnijih, viteški najmirnijih kutova u našoj zemlji...
Eto o tom Rugovu hoću da vam pišem.
Rugovo počinje od ona oba, okomita visa iznad Pećke patrijaršije koji su vratnice Pećkoj Bistrici, od Koprivnika i Štedina. Ide uz ovu rijeku s obije njene strane do Čakora. Bokove Rugova međe s lijeve strane ove rijeke: Mokra, Murgaš, Cmiljevica i raseline Hajle i Žljeba, a s desne Miloševska Dolina, tako da planina Nićinat pripada Rugovu.
S lijeve strane Bistrice, visoko iznad njena korita, ispod Mokre je planinska razbijena kotlina i na njoj je naselje, Rugovo. Sva pak desna strana rijeke je nenaseljena gudura i planina, rugovski ispusti, šume i pašnjaci sa ljetnjim stočnim stanovima. To su sve visoki ogranci Prokletija, manje pod kršem no pod šumama u suvatima, ali prave planinske gudure i surduline. Rugovo je jedna župa i jedna opština sastavljena iz ovih sela: Kućište, Hadžovići, Jošanica, Boge, Škrelje, Duga Njiva, Košutane, Pepići, Drelje, Alagina Rijeka, Maljovići, Veliki Štupelj i Mali Štupelj.
Srbi ovu planinsku župu nazivlju Rugovo, Arnauti Rugova. Arnauti bi htjeli da je ovo nazvanje arnautsko. Pričaju da je neka baba kad su njihovi stari zabasali u ovu planinsku pustinju uzviknula: „Oh, djemte, jemi mbet rugave!” (Oh, djeco, ostadosmo bez puta). Prema tome ti arnautski doseljenici krstili kraj sa „Rugova”, što bi trebalo da znači „bespuće”. Međutim, ovo je stara župa i njeno je ime nesumnjivo srpskog korijena, jer i arnautska predanja govore da su Arnauti naišli na pusta selišta još sa ralima i jarmovima po njivama, što je znak da su naišli poslije neke naše orijaške seobe i bjekstva. Kad su sela mogla sačuvati srpska imena u većini, pa dobila srpski oblik i ona koja su po naseljenju postala, onda je bilo još lakše da svoje staro ime sačuva jedna župa, usred srednjovjekovne naše države i tu odmah iznad Pećke patrijaršije. Ovo potvrđuje i to što Rugovci osnovno i glavno selo svoje nazivlju kad srpski govore „Stara Rugova” a kad arnautski „Rugova-i-moćme”, dakle tačno u prevodu... Prof. Pavlović mi je rekao da postoji u nas riječ „rugovi”, što znači stijene koje strče iz zemlje.
Danas su Rugovci i po životu i po svijesti izraziti Arnauti. Iako se silno razlikuju i od Malisoraca i od Rečana i od Podgoraca po Metohiji. Po nošnji, naročito po čalmi, po svojem obličju oni su sasvim slični muslimaninu našega jezika i nesumnjivo našega porijekla s one strane Žljeba i Mokre Gore pored Ibra...
...Naseljenje Rugovaca Arnauta počelo je svakako ubrzo po našoj velikoj seobi, ili za vrijeme toga pokreta, kad su se Klimenti uopšte pokrenuli iz svoje postojbine. Po jednoglasnom predanju došli su kao katolici. Nesumnjivo turčenje je nastalo što je to htjela državna turska politika. Bilo je pritisaka. Rugovci su zapamtili da je kao katolik ispustio dušu na vješalima neki Elez Asan, kojega je objesio paša Mahmudbegović što nije htio da se poturči. Priča se i o voljnom poturčenju. Došli Rugovci o Uskrsu u crkvu i nešto se posvađali s popom, pa iz inata odmah, onako zajednički pošli k hodži i poturčili se...
...Time po svoj prilici valja objašnjavati što Rugovci nisu ni malo vjerski fanatici kao što su Arnauti po mjestima oko gradova, niti su sposobni na vjersko preziranje. Svoje žene ne kriju. One će progovoriti s vama na putu, primiće vas i u kuću i kad ne bi bilo domaćina. A tipični su gorštaci i jako odani bili onim zakonima kroz koje je Marko Miljanov gledao Arbanase. Rugovsko je gostoljublje čuveno, iako je ono u Rugovu teško, jer je kraj očajno siromašan... Politika'', 1934.

I prigodna pesma, da te odobrovolji da mi nešto odguslas na ovu temu:
http://www.youtube.com/watch?v=bnVHpMWa-P8

Pozdrav!!!