ISTORIJA ili ISTINA
Bože mili, sada tek u potpunosti shvatam koja je istorija budalaština. Čovjek tek kad dođe u neke godine, neko zrelo doba, kad stekne iskustvo, kad nešto doživi, preživi, kad nešto pročita, sazna, može na osnovu toga formirati svoj stav prema određenim stvarima.Eto, ja sam se prema istoriji odredio kao prema budalaštini. Pri tom, ne mislim o istoriji kao nasleđu, kao tradiciji ili kolektivnom pamćenju, već kao nauci, odnosno zapisanoj istini. Jer, šta je istina? Učili nas u osnovnoj školi kako „ Historia est magistra vitae”-ha,ha, kako da ne.. Gledao sam svojevremeno, neki eksperiment, gdje su izveli 20-ak studenata u grad, kao tobože, da proučavaju arhitekturu ili nešto takvo. Onda su inscenirali munjevitu, nasilnu krađu ženske tašne, gde je upadljivo obučena osoba, na biciklu, presrela ženu na ulici, oborila je na zemlju, glasno se svađala sa njom, otela joj tašnu i pobegla. Nakon toga je policija vršila uviđaj i uzimali su izjave svjedoka-studenata. Svima su postavljana ista pitanja, da opišu događaj, osobe i druge detalje. Iako su svi vidjeli isto, nijedno svedočenje nije bilo isto... Neki čak nisu primjetili ni bicikl ni narandžaste pantalone sa zelenim cvjetovima?!?!?! Dakle, dokazali su da jedan isti događaj, niko ne vidi i ne doživi isto. Pa još kad bi od događaja prošlo neko vrijeme, pa kad bi se prepričao nekoliko puta- na šta bi ličila ta istina-a svjedoci su „pouzdani”-bili su tamo. A pritom, ako još postoji namjera, odnosno cilj da se nešto prikaže u odgovarajućem svjetlu , pa ko onda može da zna istinu? U tom svjetlu, mogu samo da zamislim, npr.,pouzdanost svjedočenja svjedoka u procesima u Nirnbergu, u procesima pred sudovima KPJ ili procesima u Hagu ili drugim političkim sudovima-sve je to isto kao pouzdanost svjedočenja svjedoka pred sudom Inkvizicije... Namjeste se odgovarajuće stvari i onda takve stvari ulaze u istorijske udžbenike i enciklopedije i sutra su zvanična, istinita istorija- ma daj, molim te...A tek kada zamislim pouzdanost pisane i tumačene istorijske istine od prije,recimo, 1000 i više godina koja je, navodno, naučno potvrđena-muka mi je. Pričao mi djed, da su njemu pričali neki koji poznaju nekoga, čiji je neko bio sa nekim ko je rođak nekoga ko je bio tamo i pouzdano zna da je bilo tako-ha,ha... Šta je, npr, istina u priči o Robinu od Loxley-a iliti Robin Hudu, koji je izrastao u vanvremenskog heroja, ali samo i samo zbog jedne činjenice- podržavao je pobjedničku stranu-Ričarda lavljeg srca.(Da se ogradim, prema podacima sa Wikipedie-postoje indicije da je postojao neki sličan lik, koji je izrastao u nacionalnu legendu-kao kod nas Kraljević Marko). I nema veze što nije poštovao vlast, što je pljačkao, ubijao nevine organe reda koji su samo radili svoj posao, ubio visokog državnog činovnika Šerifa od Notingema... i nije kasnije uhapšen, ni optužen , ni procesuiran-ej, postao legenda... A da su kojim slučajem istorijske okolnosti krenule u drugom smjeru, bio bi uhapšen i obješen kao dokazani pobunjenik ili izdajnik- i tako bi ušao u istoriju,ako bi. Po tom obrascu,da je kojim slučajem u Srbiji izbore dobila neka desničarska stranka i političke okolnosti u svijetu krenule u drugom smjeru i Legija i Jovanović bi možda ušli u čitanke i enciklopedije kao heroji... Dakle,ova istorija je režirana drama određenih krugova moći, koji su se jednom davno dokopali bogatstva i do dan danas ga uspjevaju, ne samo zadržati , nego mnogostruko uvećati, daljim lažima i falsifikatima koji samo njima služe , a nikako istina. Porazno zvuči saznanje da je jedina današnja zvanična istorija naroda sa ovih prostora,ona koja se uči u školama, prepisana iz knjiga pisanih u Vatikanu u 14 i 15 vijeku, a koje se pozivaju na ,tobožnje, starije izvore, od kojih, slučajno, niti jedan jedini nije sačuvan u originalu?? Ili možda je??? –niti je uopšte dokazano njihovo postojanje – to piše samo u tim knjigama- i nigdje više...pametnome dovoljno da vidi da nešto nije kako treba . Otuda je lako i onom govorniku, na protestu protiv ćirilice u Zagrebu, govoriti, kako je Hrvatska imala i Kneževe i Banove i Vitezove i Kraljeve dok drugi, koji joj sada sole pamet, nisu ni postojali. I on je vjerovatno pitao djeda kome je pričao neko, ko pozna nekoga ko je to čuo od nekoga... Pa svako, ako se malo potrudi, može da nađe neke „istorijske dokaze” koji njemu odgovaraju i da ih tumači kao nespornu istinu i tvrdi da je baš to istina, jer, ko može da dokaže suprotno ako ima jednak takav argument. Ali, kome je istorija još danas bitna, kad se borimo da ne umremo od gladi ili razno-raznih otrova? Opteretili su nam i umove i tijela raznoraznim sr...ma, da bi bili sljepi kod očiju da vidimo njihove podle namjere...život je na žalost kratak da se potroši na istjerivanje istine koja je zakopana duboko u ljudskoj savjesti i na koju se i dalje tovare gomile smeća kako bi što teže izašla i ugledala svjetlo dana i na tu kartu oni i igraju.
Prema tome Ignoramus et ignorabimus- ( ne znamo a nećemo nikad ni znati)