PISMO DR PRVISLAVA GRIZOGONA STEPINCU

Pišem Vam ovo kao covjek covjeku, kao kršcanin kršcaninu. Nakanjujem se mjesecima na to, cekajuci hoće li prestati stizati užasne vijesti iz Hrvatske, kako bi se mogao sabrati i mirnije pisati.

Punih 10 mjeseci kako se po Hrvatskoj na najzvjerskiji način Srbi ubijaju i uništavaju se milijarde njihova imetka, a crvenilo stida i gnjeva oblijeva lice svakog poštenog Hrvata.

Pokolj Srba poceo je prvih dana jadne Nezavisne Države Hrvatske (Gospic, Glina, Gudovac, Bosanska Krajina, itd) i traje bez prekidanja i ovih dana.

Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega od reda: staraca, žena i djece, i to u ubijanju uz strahovito divljacko mucenje. Te nevine Srbe su nabijali na kolje, ložili im vatru na golim prsima, pekli ih žive na vatri, spaljivali u kucama i crkvama žive, polijevali kljucalom vodom i tada poliveno mjesto derali i solili, kopali živim oci, rezali uši, jezik, nos, svecenicima rezali noževima brade i obrve skupa sa kožom i mesom, otsecali im spolovilo i zaticali u usta, vezivali ih odostraga za kamione i onda sa njima jurili, prebijali ljudima noge i ruke, zabijali im u glavu eksere, golemim ekserima zakivali ih za pod kroz slijepo oko, bacali žive u bunare i provalije, a odozgo na njih bacali bombe, razbijali im gvozdenim cekicima glave, djecu bacali u vatru, vrelu vodu, u krecane, rastrzavali djecu za noge, razbijali im glave o zidove, prebijali kicme o kamenje i klade i još mnoga užasna mucenja izvršavali, kakva normalni ljudi ne mogu ni zamisliti.

Hiljade i hiljade srpskih lešina nosila je Sava, Drava i Dunav, kao pritoke ovih rijeka. Bilo je lešina sa natpisom: „Pravac Beograd - putuj Kralju Petru”: u jednom camcu koji je uhvacen na Savi bila je hrpa decjih glava sa jednom ženskom (može biti glava majke te djece) sa natpisom „Meso za Jovanovu pijacu u Beogradu”! Strahovit je slučaj Mileve Božinic iz Stabandže, iz koje su na nožu izvadili dijete. Pa grozni slučaj nadenih pecenih glava u Bosni. Nadene su posude pune srpske krvi, slučajevi prisiljavanja Srba da piju vrucu krv svoje poklane brace. Silovane su nebrojene žene, djevojke i djevojcice, matere pred kcerima i kceri pred materama, a gomile djevojaka, žena i djevojcica odvodene su u logore ustaša za bludnice. Čak su silovanja vršena i u oltarima pravoslavnih crkava. U Kotaru Petrinjskom natjeran je sin da siluje rodenu mater! Pokolj tri hiljade Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi i ubijanje Srba u oltaru crkve u Kladuši sve gvozdenim cekicima u glavu, stoji bez premca u povijesti. Za sva ova strahovita i necuvena nedjela postoje detaljni i vjerodostojni zapisnici.

Užas ovih nedjela zaprepastio je i Nijemce i Talijane. Oni su fotografirali ogroman broj slučajeva ovih užasnih pokolja. Nijemci govore da su Hrvati ovo radili i za vrijeme tridesetogodišnjeg rata i da je od toga doba postala u Njemackoj izreka: „Sacuvaj nas, Bože, kuge, gladi i Hrvata”. Srijemski Nijemci preziru nas radi toga i postupaju sa Srbima covjecno. Talijani su fotografirali posudu od 3,5 kilograma srpskih ociju, te jednog Hrvata okicenog s ogrlicom, od nanizanih srpskih ociju i jednoga koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva derdana srpskih jezika.

Strahote logora u kojima su pobijene hiljade Srba ili su puštene da pomru od zlostavljanja, gladi i zime, užasne su. Nijemci pripovijedaju o jednom logoru u Lici u kom je bilo na hiljade Srba, ali kad su došli tamo našli su ga prazna, natopljena krvlju i krvavim krpama rublja i odece. Tu je, kažu, izgubio glavu i jedan srpski vladika. U jasenovackom logoru i danas se muce i propadaju hiljade Srba koji su tamo po ovoj strašnoj zimi smešteni u poderane ciganske barake bez dovoljno slame i pokrivaca, dobijajuci dnevno za hranu po dva krompira.

U povijesti Evrope nije bilo ovakvih slučajeva. Mora se poći u Aziju u doba Tamerlana i Džingis kana ili u Afriku, u crnacke države njihovih krvolocnih vlada, da se naide na slične slučajeve. Sa ovim je hrvatsko ime osramoceno na vjekove. Ništa nas ne može potpuno oprati. Ni poslednjem Ciganinu na Balkanu nećemo smjeti spomenuti našu hiljadugodišnju kulturu hrvatsku, jer niti Cigani nisu ovakvih zvjerstava radili.

Zašto ja ovo pišem Vama, kada niste politicka licnost i ne možete za ovo snositi odgovornost? Evo zašto: u svima ovim besprimjernim divljackim zločinstvima koji su više no bezbožni, sudjelovala je i naša katolicka crkva. Veliki broj svecenika, klerika, fratara i organizovane katolicke mladeži sudjelovali su u svemu ovome; katolicki svecenici postali su logornici i tabornici ustaški, te su kao takovi naredivali i odobravali ta strašna mucenja i klanja krštenog svijeta. Čak je i jedan katolicki svecenik zaklao jednog pravoslavnog svecenika. Oni to nisu smjeli ciniti bez dozvole svojih biskupa, a ako su cinili bez nje, onda su morali gubiti službu i doći pred sud. Buduci da se to nije dogodilo, znači da su biskupi dali svoju dozvolu.

Drugo, katolicka crkva je upotrebila sve ovo da pokatolici preživjele Srbe. Dok se zemlja još pušila od nevine krvi mucenika, dok su jecaji razdirali grudi preživjelih nesrecnika, svecenici, fratri, casne sestre, nosili su im u jednoj ruci ustaški bodež, a u drugoj molitvenik i krunicu. Sav je Srijem preplavljen lecima biskupa Akšamovica tiskanim u njegovoj tiskarnici u Đakovu u kojima se pozivaju Srbi da spasu živote i imetke prelaženjem u katolicku vjeru. Naša crkva kao da je htjela pokazati da zna ubijati duše, a ustaška vlast tijela. A na katolicku crkvu pada još veca sumnja za to što su u isto vrijema srušene mnogobrojne pravoslavne crkve, druge preobracene u katolicke, oteti svi pravoslavni samostani, razvucena sva imovina i upropašcene velike povijesne vrijednosti, pa čak nije ostavljena na miru ni patrijaršijska crkva u Srijemskim Karlovcima. Sva ova nasilja na savjesti i duši nanijela su još veću sramotu hrvatskom imenu.

I ako se mi Hrvati nećemo moći sasvim oprati od sramote koju smo na se navukli ovim zločinstvima, ipak možemo svoju odgovornost smanjiti pred svjetom i svojom savjesti, ako dignemo svoj glas protiv svega gore navedenog.

Poslednji je cas da to učinimo. Poslije sviju velikih zločinstava u povijesti covjecanstva i velike kazne. Šta će biti od nas Hrvata ako se dobije utisak da smo baš do kraja u ovim zločinstvima ustrajali?

Uprvom redu dužna je crkva da digne svoj glas, prije svega zato što je crkva Isusova. A poslije toga zato što je ona mocna. U Njemackoj su veliki katolicki biskupi imali smjelosti da dignu svoj glas u korist progonjenih Židova, a kod nas nijedan biskup nije digao svoj glas u korist progonjenih kršcana koji su strašnije progonjeni nego Židovi u Njemackoj. I zato će na glave katolicke crkve pasti najveca odgovornost za kaznu Božiju i ljudsku koja mora snaci hrvatski narod ako se na vreme ne pokaje za ovaj strašni i neoprostivi svoj grijeh.
Napisao sam Vam ovo pismo da spasim svoju dušu, a Vama ostavljam da tražite i nadete puta za spasenje svoje duše.

Jedan od mnogih koji je prvo covek i kršcanin, a onda i dobar Hrvat.

U Zemunu, 8.2.1942.
Dr Privislav GRIZOGONO