Izveštaj ustaške nadzorne službe (UNS) iz Banjaluke broj 69/42:
„Radiogram
odpremljen 11. veljače 1942. g.
ZAPOVJEDNIŠTVU USTAŠKE NADZORNE SLUŽBE
na ruke gosp. Eugena Kvaternika
Zagreb
U vezi V.T. 9 ovog izvještavam:
Jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova u pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića dana 7. veljače u 4 sata ujutro zaposjela rudnik Rakovac i poubijala krampom 37 radnika grkoistočnjaka. Nastavila sa ubijanjem krampom i sjekirom grkoistočnjaka muškaraca, žena i djece u selima Motike, gdje je ubijeno 750, Drakulić i Šargovac, gdje je ubijeno oko 1.500 osoba. Ubijanje je završeno istog dana oko 14 sati. Od tada pa sve do danas ustaše prevoze hranu, stoku i pokućstvo iz kuća pobijenih u svoja skladišta. Gornji izvještaj točan. Obširan izvještaj slijedi. Veliki župan pukovnik Aleman.”
x x x
Izveštaj Gleza fon Horstenaua, pouzdanog obaveštajca, predstavnika nemačke vrhovne komande pri ustaškoj vladi:
„Kako se još javlja, u danu uoči masakra, održan je sastanak u samostanu Petrićevac kod Banje Luke, na kojem su učestvovali Viktor Gutić (ustaški stožernik u Banjaluci u vreme pokolja – L. L.), bivši veliki župan, banjalučki župnik dr Nikola Bilogrivić, Stilinović, predsednik suda u Banjoj Luci, više katoličkih sveštenika, među kojima i izvesni sveštenik Filipović, koji je potom prisustvovao i samom klanju.”
(Vasa Kazimirović, NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika fon Horstenaua, „Nova knjiga”, Beograd, 1987, str. 343)
x x x
„Ali vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice, koja je od pretrpljenog užasa poludjela.”
(Arhiv Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu, prema „Magnum krimen” Viktora Novaka, str. 646)
Fratar iz samostana Petrićevca Tomislav (Vjekoslav) Filipović, koji je predvodio ustaše u pokolju, ušao je za vreme časa u učionicu sa 12 svojih ustaša, oponašajući Isusa Hrista i 12 njegovih apostola. Naredio je učiteljici Dobrili Martinović da izvede iz klupe jedno srpsko dete.
Učiteljica, ne sluteći šta će biti, izvela je lepuškastu i urednu Radojku Glamočanin, kćerku uglednog domaćina u Drakuliću Đure Glamočanina, koji je tada bio u zarobljeništvu u Nemačkoj. Fratar je nežno prihvatio dete, podigao ga na katedru i onda – počeo polako, natenane, da ga kolje pred ostalom decom, učiteljicom i 12 ustaša. U učionici je nastala panika. Užasnuta deca su vrištala i skakala. Fratar se smireno i jezuitski dostojanstveno obratio svojim ustašama:
„Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha.”
(Ovo je, prema „Magnum krimenu”, posle rata učiteljica Dobrila Martinović ispričala profesoru univerzizeta dr Jovi Jovanoviću.)
Onda je fra Filipović naredio učiteljici da svu srpsku decu izvede u dvorište. Potom je otišao u drugu učionicu, pa je i učiteljici Mari Tunjić naredio da izvede srpsku decu. U dvorištu je, na utabanom snegu, ukrug postavio onih 12 ustaša, pa naredio deci da trče pored njih. Kako koje dete naleti, ustaša mu izvadi oko i ugura u prosečeni stomačić, drugi odseče uvo, treći nos, četvrti prstić, peti parče obraza... I sve tako dok deca nisu popadala. Onda su ih ustaše dotukle na snegu. (Za „koljačko krštenje” ustašama su za prvo klanje češće podmetana deca.) Učiteljice su se izbezumele.
„Mara Tunjić, učiteljica (kao svedok na suđenju fra Filipoviću – L. L.), pričala je kako je jednog dana u njenu školu došao fratar Filipović sa grupom ustaša. Naredio joj je da razdvoji djecu po nacionalnostima, a zatim je izvadio kamu i rekao:
– Djeco, gledajte!
Počeo je klati pravoslavnu djecu. Neke je prorezao, pa su stala trčati okrvavljena ukrug i vrištati. Poluzaklanu djecu, izbezumljenu od bolova, ustaše su dočekivale i tukle drškama od pištolja i ubijale.”
(Dragutin Ćurguz, Milorad Vignjević, Kozarski odred, Nacionalni park „Kozara”, Prijedor, 1982, str. 415)
Nemački oficir iz Banjaluke u svom izveštaju od 23. februara 1942. piše: „U školi su ostala prazna sva mjesta srpske djece. Samo u šargovačku školu nije došlo 53 djece.”
(Arhiv Bosanske krajine, Banjaluka, kutija 40, fascikla 29/8)
U sačuvanom školskom dnevniku u Drakuliću kod imena svakog srpskog deteta, pa i Radojke Glamočanin, zapisano je da je umrlo 7. veljače 1942. godine.
x x x
Otkad postoje narodi, religije i sveštena lica, nigde u svetu i nikad u istoriji nije bilo tako monstruoznog sveštenika kao što je bio franjevački fratar Miroslav Filipović iz samostana Petrićevac kod Banjaluke. On je bio opasni i opaki hrvatski nacionalista. U Zapisniku definitorijalnog kongresa Franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu od 28. aprila 1942. g. piše da je fra Tomislav Filipović na dvadesetak dana pre pokolja otputovao iz Petrićevca u Zagreb, gde je imenovan za dušebrižnika Druge poglavnikove bojne u Banjaluci, koja je 7. februara 1942. godine poklala Srbe u Drakuliću, Šargovcu i Motikama. Fra Filipović je predvodio ustaše u tom pokolju i sam klao rudare, seljake i školsku decu.
I ostali fratri iz samostana Petrićevac bili su posredno i neposredno uključeni u pokolj. Kada je posle pokolja neki Marko Lipovac pitao gvardijana Antu Perkovića da li postoji mogućnost da se spasu Srbi koji su slučajno preživeli pokolj, on mu je odgovorio: „Naš Poglavnik radi sve sa Božijom dozvolom i sve što je napravljeno ono je crkva blagoslovila i nikome se neće upisati u grijeh, te prema tome, svima onima koji su ostali nema ništa drugo nego što je bilo i ostalima, koji su se zadesili u selu na dan pokolja.” (Gojo Riste Dakina, Budi katolik ili umri, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1994. str. 145)
Gvardijan samostana Petrićevac fra Ante Perković uskoro nakon pokolja obavestio je provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Anđela Kaića, a Kaić je svojim dopisom broj 763/42 od 12. maja 1942. godine detaljno obavestio Svetu stolicu o pokolju i učešću fra Tomislava Filipovića u njemu. Franjevački general u Vatikanu fra Polikarpus Šmol opširno je upoznao Kongregaciju za redovnike u Vatikanu o pokolju u Drakuliću, Šargovcu i Motikama i o učešću fratara iz samostana Petrićevca u njemu. Posle pokolja katolici i muslimani žestoko su se sporili oko toga ko će se naseliti na posede poklanih Srba.
U svojoj tužbi upućenoj Svetoj stolici muslimani su opisali kako su se ustaše i fratri iza pokolja sastali u samostanu Petrićevac i veselili se, jeli, pili i bančili sve do zore. Vatikan je naložio nadbiskupu Alojziju Stepincu u Zagrebu da ispita slučaj. Zna se da je bilo više istraga, ali ni Sveta stolica ni nadbiskup Stepinac nisu nikad objavili rezultate tih istraga.
Fra Tomislav Filipović posle pokolja postavljen je za upravnika logora Jasenovac, najgroznijeg u Drugom svetskom ratu. Zbog svojih zločina u tom logoru dobio je nadimak Fra Satana. Njegovi patološki zločini nemaju premca.
(O pokolju u Petrićevačkoj župi i o fra Tomislavu opširno piše fra Martin Planinić u svojoj knjizi Fra Tomislav Filipović..., TRN,
Tomislavgrad – Livno, 1992)

...držanjem mise na ovomm mestu papa Pavle Drugi blagosilja monstrume i veliki zločin koji se tu desio, u kome su učestvovali i katolički fratri. U verski fanatično konfrontiranoj zemlji povređuje stare rane. ...zabada nož u srca i duše i prst u oči pravoslavaca, uz likovanje katolika u Petrićevcu...on papa čini još jedan veliki zločin.

Cinis krivicno delo propagiranja ustaške ideologije i kao takvom ti preti nekoliko godina robije.
S obzirom da si u Hrvatskoj, gde je to državna politika, verujem da tamo nema niko zelju da se bavi tobom.
Ali izaci ćeš ti iz tog inkubatora koji gaji srbomrsce i koljace...