Partizanski organi vlasti se nikako ne mogu smatrati pravno legalnim, kako god da okreneš, sve do pred sam kraj rata.

Za sve učesnike rata postoje dva pravna tumačenja - jedno Saveznika, a drugo sila Osovine. Svaka grupacija je imala svoj ugao gledanja.
Pravni status je relativno nesporan do kraja aprila 1941. Jugoslavija se našla u neobjavljenom ratu (tj. države Osovine su jasno prekršile međunarodne zakone) i potpisala je kapitulaciju vojske. Ali ne i države, jer je Vlada napustila zemlju i nije potpisala nikakve teritorijalne ustupke pobjednicima.
Aktom kapitulacije je pobjednicima prepušteno pravo da privremeno upravljaju Jugoslavijom, što znači i pravo da postavljaju ili raspuštaju oružane formacije. Međutim, činom kapitulacije vojske NIJE pobjednicima Aprilskog rata dato pravo da razbiju zemlju, mijenjaju granice ili da stvore druge države na jugoslovenskoj teritoriji.

Na taj način je NDH uvijek bila i ostala pravno nelegalna (što je i Tuđman znao, pa nikad nije formalno povezao današnju Hrvatsku u pravnom smislu sa NDH), kao i sve promjene granica do kojih je došlo.

Sile Osovine su odmah krenule da gaze međunarodno pravo, da prekrajaju granice i rasturaju teritoriju. One su svoje aktivnosti smatrale za pravno legalne, jer su tako htjele, ali nikakvog uporišta u međunarodnom pravu u tome nisu imale. Imali su samo vrlo sumnjivu podršku nekih „neutralnih” zemalja zavisnih od Njemačke (Španije, Švajcarske i Švedske), čiji konzuli prilikom posjete Jasenovcu nisu primijetzili ništa neobično.

S tačke gledišta Saveznika, sve što se događalo na tlu Jugoslavije poslije 18. aprila 1941. je pravno nelegalno.

Sad dolazimo do pravnog paradoksa - neke formacije i organi vlasti jesu formalno legalne, dok druge nisu.
Tako naprimjer, slovenačka Bela garda na okupiranoj teritoriji je legalna, jer su je postavili Nijemci, ali ništa na dijelu teritorije pripojenom Njemačkoj nije legalno, jer pripajanje nije legalno.
S obzirom da NDH nije legalna, ni njene vojne i civilne formacije nisu legalne, ali jesu legalne njemačke i italijanske okupacione snage.
Bugarske snage u Makedoniji i južnoj Srbiji su legalne kao okupacione snage, ali civilni organi vlasti nisu legalni.
Takođe su legalne vojne snage Folksdojčera u Banatu, jer je Njemačka direktnom upravom držala Banat u okupaciji i preuzela odgovornost za tu teritoriju.

Paradoks četničkih formacija se sastoji u sljedećem - zbog čina kapitulacije kraljevske vojske i prava njemačkih okupacionih vlasti koje iz toga slijedi, legalne su samo one srpske i crnogorske formacije koje su organizovane od strane okupatora!
Prema tome, JUVO Draže Mihailovića nije legalan, ali Nedićevci i Ljotićevci jesu! Civilni organi vlasti su legalni pod uslovom da su postavljeni od strane okupacionih vlasti u skladu s uslovima kapitulacije. Dakle, Nedić je legalan, jer jugoslovenska vlada u Londonu nikad nije proglasila svog zastupnika za Srbiju. Iz toga slijedi da su Nijemci s punim pravom Dražu smatrali za odmetnika, isto kao i De Gola.
I četničke formacije koje su kontrolisali Italijani su legalne, kako u crnoj Gori, tako i na drugim teritorijama. Ali civilni organi nisu legalni.

Balisti nisu legalni, jer pripajanje jugoslovenske teritorije Alabaniji nije legalno.

Saveznici su, opet, iz svojih interesa priznali JUVO za legalnu vojsku u otadžbini, iako su znali za začkoljice s kapitulacijom. Ali, vodi se veliki rat, ko će još da se bakće s papirologijom, a britaniji trebaju tuđe glave da ih žrtvuju za svoje interese. Prema tome, piši da je Draža legalan i daj mu čin generala, nek ginu Srbi umjesto Engleza.
Upravo ova lakoće priznavanja legaliteta je i dovela do isto tako lakog ukidanja tog legaliteta kad se pojavio korisniji saveznik.

U čitavoj toj priči partizana nema nigdje na mapi, jer oni ni po jednom pravnom osnovu nisu u priči o legalitetu.
Partizani su se sami nametali.

Međutim, desilo se da su svojim ponašanjem uspjeli da skrenu pažnju na sebe, ali i da ubijede Čerčila da su mu neophodni. Tako je, opet bez pravnog osnova, došlo do priznavanja NOV kao jedine legalne oružane formacije od strane Saveznika. Za Osovinu su oni još uvijek bili samo banditi.

Međutim, Čerčil je priznao patizansku vcojsku, jer mu je trebala, ali komunističku vlast nije htio tako lako da prizna. Zato je prisilio Tita da prihvati u svoju vlast političare Vlade iz Londona, vjerujući da su ovi sposobni da stvari postave na svoje mjesto.

Međutim, Tito je poslije rata vješto izmanevrisao kraljeve političare i počistio ih iz vlasti.
Partizani kao vojska svoj legitimitet crpe iz priznanja Saveznika (doduše, krvlju zarađenim), dok su im Nijemci priznali legitimitet tek 15.05.1945. kad su morali da im se predaju.
Titova Jugosalavija kao civilna država je morala da izvede još nekoliko manevcara da bi postala komunistička.

I na kraju najveći paradoks - Jugoslavija ima samo regulisane pravne odnose sa Osovinom, jer je s njom bila u ratu i potpisala određena dokumenta. Na taj način odlike okupacionih vlasti sila osovine imaju kakav-takav legitimitet. Sa Saveznicima nije bilo nikakvih formalnih dogovora, pa su sva priznanja od strane Saveznika krajnje proizvoljna.
U trenutku napada na Jugoslaviju zaraćene strane su bili Njemačka i saveznici iz Trojnog pakta, ali bez Japana, dok je sa druge strane bila Britanska imperija (Britanija i Komonvelt), sa kojima Jugoslavija nije imala potpisan savez.
SSSR će ući u rat u junu, a SAD tek u decembru 1941.

Paradoks Mihailovića se sastoji u činjenici da JUVO dobija priznanje na osnovu odluke Saveznika, ali kako zapadni saveznici nisu imali ranije potpisan sporazum sa Jugoslavijom, onda se pred Savznicima pravni legitimitet vojske koju proglašava vlada u Londonu (JUVO) preuzima na osnovu odbrambenog sporazuma Jugoslavije sa, vjerovali ili ne, SSSR. Sporazum je potpisan par dana prije napada.