Profsor Ekmecic hvali Georgija Ostrogorskog koji u svojoj knjizi „Istorija Vizantije 324-1453” podržava selidbu naroda. U prvom dijelu knjia daje velik značaj germanskim pleminima kao nosiocima carske vojske, ali i kao uzrok propasti Zapadnog Rimskog carstva.
Da li postoje istorijski izvori koji se mogu koristi da se seoba naroda bolje sagleda. Lično ne mogu da zamislim da se stotine hiljada žena djece i ratno sposobnih muskaraca povlace sa Karpata i dolaze na Balkan. li da se germani povlace i ostavljaju prazan prostor. Toliko hiljda godina je Blakan bio naseljen prije Rimljana, i postajala je napredna civilizacija, koja je bila spojena sa Rimom i Grckom, a ne kao sto nam se predstavlja Grcka, prazan prostor, Apenini. Sa profesorom se slazem da je AU nastojala da pokatolici Bosnu i Hercegovinu, naseljavanjem katolickog zivlja iz AU, koji su dobijali državne poslove, i time dobijali značajnu ekonomsku prednost u odnosu na lokalno stanovnistvo. Knijga Ostrogorskog je puna korisnih informacija, ali sa druge strane daje Germanima osnovu za njihov pohod na Istok, sto nama nikako ne koristi...

Citat o seobi naroda:
GEORGIJE OSTROGORSKI
„Oba protivnika pred čijom je silom Bizant nekada drhtao bila su na tlu. Jer kao što je bitka kod Ninive do temelja potresla perzijsku moć, tako je bitka kod Carigrada potresla avarsku. Poraz Avara imao je odjeka daleko izvan granica Bizantskoga Carstva. Za narode koji su dotad bili podložni Avarima, a osobito za mnogobrojna slavenska plemena, bio je to signal za ustanak i oslobađanje od avarskog jarma. U borbi protiv Avara Zapadni su Slaveni u to vrijeme pod Samovim vodstvom stvorili prvo veliko slavensko carstvo. Od avarske se vlasti nekoliko godina potom oslobodio i bugarski savez naroda sjeverno od Crnoga mora i Kaspijskog jezera pod knezom Kuvratom. U borbi protiv Avara Kuvrata je podržao Bizant: on je sklopio savez s carem Heraklijem, dobio od njega patricijsku titulu i u Carigradu se pokrstio. U okvir selidbi naroda, koje su pratile nastupajuće promjene, pripada i selidba Srba i Hrvata, o kojoj nam je opširan izvještaj ostavio Konstantin Porfirogenet. I ona se dogodila u dogovoru s Bizantom i u borbi protiv uzdrmane avarske sile. Hrvati i Srbi napustili su svoj dotadašnji zavičaj s one strane Karpata i uz pristanak cara Heraklija pojavili se na Balkanskom poluotoku. U pobjedničkoj borbi protiv Avara Hrvati su utvrdili svoj položaj na sjeverozapadnom dijelu poluotoka. Susjedno jugoistočno područje zauzeli su Srbi. Tako se slavenski element na Balkanskom poluotoku opet znatno povećao. Car Konstantin VII. neumorno ponavlja da su Srbi i Hrvati po svojemu dolasku na Balkanski poluotok priznali suverenost bizantskog cara, i s obzirom na situaciju koja je nastala nakon bizantske pobjede nad Avarima i Perzijancima, to nije nevjerojatno. No ne smije se precijeniti značenje takva priznanja i u njemu se nipošto ne smije vidjeti stvarna ponovna uspostava bizantske vladavine. No u svakom je slučaju i za Bizant na području Balkana došlo do osjetnog rasterećenja. Zauvijek su prestali strašni avarski napadi.”