HRVATSKI SABOR, ZAGREB
A evo kako je sve bilo:
Prvi poznati sabor, sa sačuvanim zapisnikom i zaključcima, održan je u Zagrebu 19. travnja 1273. godine. Tada je utvrđen i naziv sabora: Opći sabor čitave kraljevine Slavonije (Congregatio Regni tocius Sclavonie generalis), a njegove se odluke nazivaju statuta et constitutiones (odredbe sa zakonskom snagom). Odluke Sabora svojim pečatom potkrepljivao je ban. Na Saboru su donesene odredbe o sudovanju, dizanju općeg ustanka (insurrectio) u obrani zemlje, porezima i ostalim javnim davanjima. Njegovi su zaključci prvi poznati i cjelovito sačuvani zaključci Sabora (na slici: prijepis isprave Zaključci Sabora Kraljevine Slavonije održanog u Zagrebu 1273., koje je potvrdio ban Matija, prijepis Čazmanskog kaptola iz 1350.godine).
DAKLE SLAVONSKI A NE HRVATSKI SABOR!
http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=404
...
NA HR WIKI PišE I OVO:
Tada je kod sela Podbrižane, koje se nalazilo južno od Benkovca u Lučkoj županiji, održana skupština (congregatio) na kojoj je plemenu Virevića potvrđena pripadnost instituciji dvanaest plemena.[4] Tijekom kasnoga srednjeg vijeka postoje dva sabora, hrvatski i slavonski. Dva sabora su uglavnom funkcionirala odvojeno. Slavonski sabor je 1515. odbio pomoć banu Petru Berislaviću za obranu prostora južno od Velebita uz obrazloženje da su slavonski staleži „po starom običaju dužni braniti samo svoju kraljevinu,” dakle Slavoniju, ali ne i Hrvatsku.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_sabor
...
A EVO STA ANTUN RADIC KAžE O TOME,TJ DA SU SLAVONCI TADASNJI,ZAGORCI,BILI SLOVENCI,A TEK BJEZANJEM HR VELIKANA OVDE,BJEZECI PRED TUCIMA,I NAROD SE KASNIJE NAZIVA HRVATIMAJER SU VLADARI BILI HR I Među NJIMA. A KAžE DA DO TADA NI JEDNOG HRVATA NIJE BILO SJEVERNO OD VELEBITA!
http://www.facebook.com/photo.php?pid=30990424&op=2&o=all&view=all&subj=342328987747&aid=-1&oid=34232898774 7&id=1165519768#!/photo.php?pid=30990425&op=2&o=all&view=all&subj=342328987747&aid=-1&oid=342328987747&id=1165519768&fbi d=1385764481895
...
A KADA JE I TAJ SLAVONSKO ZAGREBACKI SABOR POSTAO HRVATSKI,POCELA SU I ANTISrpskA DJELOVANJA, STO JE BILA I GLAVNA SVRHA SABORA,TJ HRVATSKE VLASTELE KOJA NIJE STEDILA NI SLOVENCE,PA DOLAZI DO SELJACKE BUNE,a tako su htjeli i stokavce da podjarme!
http://velisarajicevic.tripod.com/
ISTREBLJENJE SRBA KAO
PROGRAM HRVATSKOG SABORA KROZ VEKOVE
Ostavimo li po strani pojedinačna nastojanja mnogobrojnih hrvatskih velikaša, koji su svaki za sebe preduzimali sve što su mogli da se na području bivše Austrougarske srpsko ime i vera stave van zakona, pa bacimo li pogled samo na zaključke hrvatskog sabora donošene u formi zahteva hrvatskog naroda, ugledaćemo tamne jezuitske verige, kojima je prva karika iskovana u momentu Tomislavljevog otcepljenja, dok im se kraj ni posle onoga što smo već preživeli ne može sagledati.
Šta je hrvatski sabor pre 1597. godine kod bečkog, odnosno ugarskog dvora preduzimao i da li je kao takav ma i periodično postojao, ne mogu o tome ništa reći, jer do toga vremena nemam podataka. Nesumnjivo je, međutim, da i dotadanje doba obiluje takvim zahtevima isto tako, kao što iza njega vidimo, da su Hrvati svoje sabore skoro samo zato i sazivali, da bi doneli zaključak o podjarmljenju Srba. Takvi zaključci skoro redovito padajuu doba krunisanja ugarsko-hrvatskih kraljeva kojima su se požurili time predstaviti hrvatske narodne težnje.
Pre nego se upustimo u nabrajanje takvih saborskih zaključaka, koji stotinama godina nisu na svojoj oštrini izgubili, smatramo za potrebno pobliže označiti srpske zemlje u okviru Austrougarske, odnosno liniju koja je delila Srbe od Hrvata. Srpska etnografska linija ide zapadnim granicama srezova Benkovac, Gračac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrgin Most, Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina. Razume se da i zapadnije od ove linije u formi etnografskih izbočina živi mnogo Srba (u nekim slučajevima čak i u većini), kao što su slučajevi sa srezovima Gospić, Otočac, Ogulin, Garešnica, Bjelovar, Virovitica i dr. Eto, to su srpske zemlje, nad kojima je hrvatski sabor stotinama godina tražio neko pravo monopolizacije i punomoćja za uspostavu rimokatoličkog imperijalizma.
Za etnografsko pomeranje prilikom turske najezde zapadnije od ove linije, koja se uglavnom poklapa sa Dušanovom državom, Hrvati prigovaraju da je to „došljaštvo”, koje time ne nosi i pravo svojine. Međutim, oni u novoj istoriografiji nemaju merilo logike, jer tumače stvari sa svoga stanovišta. Mi se još dobro sećamo slučaja sa bačkim Bunjevcima, koji su kao srpska skupina iz Hercegovine naselili severnu Bačku. Mada su primili katoličku veru, oni su se smatrali Srbima, a takvim su ih smatrali i drugi narodi sem Hrvata, koji, ne samo što ih prisvojiše kao svoju skupinu, nego 1939. godine postaviše i zahtev, da se cela severna Bačka zbog tih Bunjevaca, odnosno Srba, radi plodne bačke ravnice pripoji Banovini Hrvatskoj, i na taj način pokrije hrvatsko gospodarsko siromaštvo. Kad je, međutim, u tu istu banovinu uključen 21 srez sa srpskom većinom i zbog toga nastupio val nezadovoljstva, mnogo je Srba širom Banovine Hrvatske zadesila sudbina zaplotnjačke smrti.
Austrijski komandujući general Vojničke Krajine Johan Sig. Herberštajn, morao je raseljavati gusto prenaseljene Srbe iz okolice Slatine, Pakraca i Slavonske Požege, pa ih preseljavati u okolicu Rovišta kod Križevaca i Koprivnice. Ovi su Srbi predstavljali odbranbeni bedem protivu Turaka. Ali, čim je ta opasnost minula, zagrebački biskup i hrvatsko „plemstvo”, podneli su Ferdinandu II. zahtev, da se Srbima oduzmu sva prava, da im se zabrani ispovedanje pravoslavne vere i da im se čak oduzmu nepokretna imanja („Hrv. List” od 8. XI. 1939.). Dakle isto onako, kao što su to priveli u delo 1941. godine.
Radi ovoga hrvatskog zahteva sakupljen je srpski sabor baš u Rovištu, gde su Srbi pod vedrim nebom položili glasno zakletvu: „Radije ćemo izginuti, nego što bi se potčinili vlasti hrvatskih plemića i sveštenika.” Istovremeno su sa toga zbora Srbi uputili Ferdinandu II. protest protivu ovakvog hrvatskog zahteva, na šta je on izdao naredbu kojom naređuje „Da niko ne sme dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju koga drugog slušati osim njega.” Tako je prvi hrvatski zahtev ove vrste za kojeg znamo propao.
„Godine 1609. donese hrvatski sabor zaključak, da se u kraljevini Hrvatskoj smije ispovijedati samo katolička vjera.” („Hrv. List” od 13. VI. 1939.) Ovo je zaista tačno, jer se hrvatski sabor drugim problemima, sem kako da pokatoliči srpstvo i nije bavio. Što mu to ovim zaključkom nije uspelo, leži krivica do samih Srba, koji su svojim brojem i ratničkom snagom na daleko većem stepenu ugleda stajali od Hrvata. Ne može se, ali, time reći, da Hrvati pojedinačaim katoličkim akcijama nisu uspevali da svoj vekovni program sprovode makar sitnijim uspesima u delo.
Smrću Rudolfa II. (1612.) Hrvati su se nadali, da će biti ukinute privilegije Srbima, pa su se požurili da obnove svoje molbe kod Matije II. (1608. – 1619.), ali su i tu naišli na „zatvorena vrata”. Matija je čak obnarodovao zakon o potpunoj samostalnosti Srba na jugu Austrougarske, kojima treba da upravljaju srpski narodni kneževi, pod nadzorom austrijskih generala. To je Hrvate toliko ozlojedilo, da je hrvatski ban Tomo Erdedi podneo ostavku na banskoj vlasti („Hrv. List” od 9. VI. 1939.). Radi ovoga gesta, koji je bio merilo raspoloženja hrvatskog naroda i sabora po pitanju Srba, hrvatski je sabor krajem godine 1614. Erdediju izglasao „Besmrtnu hvalu za preslavna djela, kojima nema premca.” („Hrv. List” od 9. VI. 1939.)
Posle Tome Erdedija postavljen je za hrvatskog bana 1616. godine Nikola Frankopan. Hrvatska „povijest” hvali Frankopana kao „brižnog bana”, koji je „zbog nekih nesuglasica” morao podneti ostavku na banskoj časti. „Povijest”, doduše, ne navodi kakve su to bile nesuglasice, ali ih mi znamo. On je nastavio ono što, su Erdedi i hrvatski sabor započeli. Kad to nije mogao postići preko carskog dvora, on je na svoju ruku počeo sa nasiljima na srpski narod. To je bio razlog da dođe do narodnog besa i srpske tužbe, koja je 1622. godine raspravljana u požunskom saboru, pa je Ferdinand II. smenio Frankopana i na njegovo mesto postavio Đuru Zrinskoga.