Katolička država Hrvatska

Datum: 06.06.2009 20:07
Autor: Muhamed Filipović

Mediji u Hrvatskoj su ovih dana donijeli senzacionalnu vijest da su visoki predstavnici Biskupske konferencije Katoličke crkve na posebnoj konferenciji za štampu oštro kritikovali hrvatsku vladu i cijeli državni vrh, podrazumijevajući tu i predsjednika Vlade Sanadera i predsjednika Republike Mesića.
Muhamed-Filipovic

Kritika je uslijedila navodno zbog neadekvatne politike, zbog nedovoljne borbe vladajućih za prava običnih ljudi i zbog nedovoljne aktivnosti u borbi protiv recesije. Kao glavni uzrok svih tih grešaka, istina usputno, katolički predstavnici su naveli preživjeli i neprevaziđeni duh komunizma u Hrvatskoj, koji još traje u glavama mnogih, pa eto i u glavama najviših državnih funkcionera.

Oni akcent nisu dali na posljedice ogromne pljačke javnih dobara koja je izvršena od vremena kako je Hrvatska postala neovisna pod vođstvom Franje Tuđmana i njegove stranke HDZ, nisu u fokus uzeli poznatu spregu kriminalaca, onih ratnih i onih koji su se transformirali iz ratnih u poratne i danas, u saradnji i pod pokroviteljstvom svojih političkih zaštitnika iz vladajućih stranaka, vladaju mnogim oblastima ekonomije i života.

Biskupi su opet okrivili, ako ne komunizam kao postojeću i vladajuću snagu, jer on odavno ne postoji, a ono duh komunizma koji navodno vlada u glavama ljudi, a koji se po njima sastoji u shvaćanju da su oni i njihovo mišljenje i interesi zakon i vladajući princip odnosa u hrvatskom društvu, kako je to po njima bilo i u komunizmu.

Oni se, naime, boje populizma i narodnog bunta i unaprijed to okrivljuju kao mrski komunizam. Crkva se javlja kao zaštitnik interesa sirotinje i moralni sudija u hrvatskom društvu i to bez obzira na činjenicu da je ona najbogatija institucija hrvatskog društva i da je, kako to mnoge afere pokazuju, i sama moralno šuplja kao švajcarski sir.

Ovu kritiku bi trebalo analizirati iz dva aspekta. Prvi je analiza razloga koji su nagnali Katoličku crkvu u Hrvatskoj, dakle, u državi koja je 100% katolička država, u narodu koji je 100% katolički u kojem biti Hrvat znači eo ipso biti katolik i obratno, a biti katolik i Hrvat znači biti jedino ustavnopravno i politički relevantan građanin te države, u zemlji koja je katolicizirana do te mjere unijela u sve institucije državnog života da je i vojska katolička i da u njoj postoji specijalna katolička vojna misija (Jezerinac), iz čega proizlazi da ostali, tj. vjernici drugih vjera niti mogu biti u vojsci i vršiti u njoj funkcije, niti se njihova vjera u toj vojsci poštuje, u zemlji u kojoj je simbioza katolicizma i hrvatstva tolika da su svi drugi, ma koliko dugo i ma kako historijski sadržajno živjeli u toj zemlji i državi, ne mogu biti punopravni njeni građani, nego su samo manjine koje država tolerira, dakle zakonom zaštićena, ali obespravljena, zapravo osuđeni ili da se asimiliraju ili da se iseljavaju, kako je to već učinjeno sa najvećim dijelom Srba.

Kako to da u takvoj zemlji u kojoj je katoličanstvo i hrvatstvo alfa i omega građanskog i državnog života, u kojoj nije moguće čuti da se ijedan državnik obraća građanima Hrvatske nego uvijek i samo Hrvatima i Hrvaticama, sada ta Katolička crkva najedanput postaje nezadovoljna stanjem stvari.

Drugi aspekt je pokušaj da se odgovori na pitanje kakvu uopće ulogu ima tu komunizam koji se davno sam predao i povukao sa političke i društvene scene, da bi ga trebalo apostrofirati kao izvor zala, kada se zna da je katolički prozelitizam zajedno s ustaškim nacionalšovinizmom proizveo historijski gledano najviše i najstrašnijih zala na ovim prostorima uopće.

Nikada i niko ovdje nije vodio otvorenu politiku uništavanja naroda, niko nije toliko ljudi pobio sa namjerom da ih uništi i to bez ikakva povoda osim što nisu Hrvati ili što nisu arijevci, služeći uz to i uporedo i interesima njemačkog nacizma, kao i da je Katolička crkva na nižim stupnjevima svoje hijerarhije i preko redovništva obimno sarađivala u tim zločinima i to osobito u pokrštavanju šizmatika (lični sam svjedok pokrštavanja mojih srpskih kolega iz škole), ali i u direktnim akcijama istrebljivanja stanovništva (Pokolj u Drakuliću pod vođstvom fra Filipovića-Majstorovića 7. januara 1942. godine), mada je ta crkva na višim stupnjevima hijerarhije tolerirala režim ubica, ali kao alibi stidljivo čuvala obraz ponekom izjavom umirujućeg i humanog karaktera (Stepinčevi apeli).

Moje je mišljenje da se tu radi o dva osnovna cilja katoličkog klera. S jedne strane on želi da se deklarira kao moralna snaga koja stoji na braniku interesa siromašnih, morala i pravde, naravno, ispuštajući iz vida činjenicu da je obimno i bez ograda u odnosu na sve zločine i nepravde koje je Tuđmanova vlast počinila kolaborirala sa njegovim režimom i to onda kada je on bio najcrnji, kada je progonio ljude ne samo zbog razlika u političkim pogledima nego prije svega zbog vjerskih i nacionalnih razlika. Sve je to crkva radila zbog svog tradicionalnog antikomunizma, ali i u cilju brze i potpune restitucije ogromne imovine Katoličke crkve i njenih redova.

Tada im nisu smetali pljačka, nemoral i nacionalna i vjerska diskriminacija koju je Tuđmanov režim obimno provodio prema neistomišljenicima, nekatolicima i drugim narodima u Hrvatskoj. Sada, kada su svoju imovinu vratili, postali enormno bogati i kada su osigurali svoju ekonomsku neovisnost, a istovremeno i obimnu budžetsku pomoć režima, oni su se sjetili savjesti, siromašnih i „grijeha struktura”, kao da i oni nisu dio tih grešnih struktura i to ponekad i u vrijeme najtežih grijeha i veoma aktivni njihov dio. Nije briga za siromašne ono što je predmet brige Biskupske konferencije.

Njih brine činjenica, a to im govori iskustvo, da svaka ekonomska kriza predstavlja samo izraz jedne dublje društvene krize i da tendira da se pretvori u političku krizu, a ona vrsta političkih kriza koje nastaju na temelju osjećanja masa da su prevarene i opljačkane veoma je opasna upravo po bogate, te se težnja crkve da prevenira takva moguća kretanja u hrvatskom društvu, pa i kritikom režima da nedovoljno efikasno djeluje u vrijeme krize, može shvatiti i interpretirati kao težnja da se spriječi mogući nepovoljni politički razvoj i utjecaj onih koji kažu svi su se pobrinuli za sebe, uključujući i Crkvu, a na naš račun, hajde da se sada i mi pobrinemo za sebe na njihov račun.

Drugi motiv koji se prepoznaje u ovoj iznenadnoj brizi katoličkih biskupa za stanje pravde i pravičnosti u Hrvatskoj stoji u vezi s općom akcijom svih onih koji kao strateški cilj imaju novu kristijanizaciju svijeta i koji vide globalno društvo kao društvo očišćeno od natruha bilo čega drugog, bilo kakve ideologije, vjere ili mišljenja osim onog koje stoji u onom što je sveti otac papa nazvao „duh kršćanstva” i za što zahtijeva da se unese u temeljne zakone EU, čime bi bila preventirana svaka težnja islamskih, pa i drugih naroda (Rusa npr.) i zemalja da ulaze u takve integracije, na što po geografskoj i geopolitičkoj logici imaju pravo ako EU nije samo jedna ideološko-politička tvorevina, a što se nazire i iz stavova Merkelove i Sarkozija o zatvaranju granica Europe, što znači da neki narodi, a to su prije svega muslimanski narodi i oni koji nisu pokazali spremnost da se svrstaju protiv Rusije i ostatka svijeta koji nije obuhvaćen NATO savezom i drugim integracijama pod egidom SAD i Europe, a koji treba da definitivno podijeli naš svijet na svijet dobra i slobode i svijet zla i neslobode, ne mogu u Europu, mada su Europljani.

U tom kontekstu se može shvatiti i interpretirati sav ogromni napor i katolika u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalista i tobožnjih demokrata da se izvrši revizija 2. svjetskog rata i iz snaga antifašizma izbace Rusija i svi oni koji su se protiv fašizma borili pod vođstvom komunista. U tom kontekstu se tim istupom predstavnika Biskupske konferencije obnavlja kontekst i tema utjecaja komunizma.

Nema tu brige za sirotinju i njeno pravo, ni za etiku, nego za provođenje jednog strateškog plana stvaranja svijeta pod vođstvom jedne nove svete alijanse koja želi nanovo da podijeli svijet, mada može znati da se svijet ne može dijeliti bez rata kao najefikasnijeg sredstva podjele među ljudima.

http://www.nezavisne.com/kolumne/vijesti/41907/Katolicka-država-Hrvatska.html