Ljudevit Gaj - režimski čovek
mandalina
(vila)
2009-04-16 10:40 AM
Rođen u austrougarskoj Krapini, odnegovan od majke Nemice na nemačkom jeziku, nije bio hrvat ni po verskom opredeljenju ni po mestu boravka (Krapina,beč,Lajpcig) iako je za Beč „zavšio” tu stvar, i to je dobro naplatio..
Urednik Ivan Perkovac (1826.-1871.), bivši tajnik Matice hrvatske i prvi hrvatski profesionalni novinar , u najstarijem hrvatskom oporbenom listu „Pozor” (konkurencija režimskim Gajevim „Narodnim novinama”) razotkrio je još 1863. Gajevu prevarantsku igru.
Neobjavljeni spisi o Gaju čuvaju se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici od 1894. godine i do danas javnosti nije dostupna istina o Gaju.
No, nakon 1848. godine od hrvatskoga preporoditelja Gaj postaje režimski čovjek pod Bachovim apsolutizmom koji od države dobiva golema sredstva za izdavanje službenih „Narodnih novina” i tiskanje tiskanica. Iako se hvalio da mu tiskara godišnje donosi 12.000-15.000 forinti zarade i time se prikazivao kao uspješan i častan čovjek prava istina je sasvim drukčija.
Gaj je tražio da mu se tiskarska usluga plati unaprijed. Tako je 1852. godine od financijskog ravnateljstva tražio predujam od 3000 forinti, od Odjela za bogoštovlje i nastavu (danas je to Ministarstvo znanosti i obrazovanja) traži 1853. monopol za tiskanje svih školskih udžbenika...
Što reći o čovjeku koji od cara Franje Josipa moli „neki orden koji odgovara njegovim zaslugama”? Potom moli čak 80.000 forinti dugoročnoga zajma jer je radeći za opću hrvatsku stvar zapao u velike dugove. Pa opet moli cara da ga za zasluge (za koje je, pogađate i sami, potrošio velik novac) nagradi svotom od 55.000 forinti i da mu povrh svega udijeli plemićki naslov kao znak carske milosti!
Taj isti Gaj nije 1855. platio neku globu te moli oprost od financijskog ravnateljstva. Godine 1856. državna blagajna opominje ga zbog neplaćenih kamata, a zagrebačkom Poglavarstvu 1854. nije podmirio dug za prodane školske knjige... Shvativši prljavu igru, Vlada 1853. otkazuje ugovor za izdavanje službenoga lista... Gaj financijski tone sve dublje, ali se svim snagama (i vezama) bori da javnost to ne dozna. Ponovno piše u Beč i moli 30.000 forinti subvencije, od cara ponovno traži 30.000 za „podmirenje dugova”, opet unaprijed moli dvogodišnju subvenciju za „Narodne novine”...
Kamo je odlazio novac koji je stizao sa svih strana kao predujam za tiskanje knjiga možda nikada nećemo doznati. Pouzdano znam i to da je Gajevu tiskaru obilno pomagala i Matica hrvatska plaćajući unaprijed tiskanje knjiga koje su izlazile s velikim zakašnjenjem.
I kad je Perkovac (za kojega će Šenoa reći da je bio utjelovljenje poštenja i nepotkupljivosti) otkrio istinu u „Pozoru” 31. prosinca 1863. te objavio članak „Gajev konkurs”, potegao je Gaj sve svoje doušničke (bio je poznat kao bivši „tajni savjetnik”) i političke veze i uspio Perkovca strpati u zatvor ! Spis o tom procesu, kojim je 1864. Perkovac osuđen na 8 mjeseci zatvora, čuva se u zbirci rukopisa HDA i do danas je ostao neobjavljen i nepoznat!
Sve je počelo s knjižarom i papirničarom J. A. Kienreichom iz Graza koji je Gaju prodao papir u vrijednosti 10.000 forinti, ali Gaj to godinama nije platio. U međuvremenu se doznalo da i mnogi drugi vjerovnici u Zagrebu, ali i širom Hrvatske, potražuju od Gaja goleme iznose. Ukupni Gajevi dugovi popeli su se na gotovo 250.000 forinti!
Kad je Perkovac objavio istinu o Gaju, Stol sedmorice u Zagrebu 7. svibnja 1864. potvrđuje presudu Banskoga stola od 24. veljače 1864. zbog „zločinstva nastojanja zavedenja na neposlušnost, na uzbunu i odpor proti sudbenim odredbam (...) te osuđuje Ivana Perkovca na osammiesečni zatvor i gubitak jamčevine od 300 forinti”.
Što je to Perkovac napisao i čime je prekršio zakon da je morao biti osuđen na 8 mjeseci tamnice? Prvo, Perkovac je otkrio da Gaj duguje knjižaru Kienreichu 10.000 forinti, da je presuda protiv Gaja pravomoćna ili će mu Kienreich zaplijeniti tiskarske strojeve. Drugo, otkrio je da Gaj vjerovnicima (bilo ih je otprilike 70!) duguje oko 250.000 forinti, a da sva Gajeva imovina ne vrijedi više od 80.000 forinti. Stoga je Gaj proglasio stečaj da se što bezbolnije izvuče iz dugova.
A sad ono treće, najvažnije: kako bi iskoristio opću pomutnju, Gajevi su fiškali počeli obilaziti vjerovnike uvjeravajući ih da će, potpišu li priznanice, dobiti četvrtinu stvarnoga duga, ali samo ako to ne doznaju ostali vjerovnici... Dakle, sa 1000 forinti Gaj je kanio otkupiti 4000 forinti duga! No, ni tu priči nije kraj. Vjerovnici su osnovali tvrtku „Gaj i društvo” sa sedmeročlanim odborom na čelu. Od prihoda tiskare podmirivat će se kamate, porezi, troškovi i plaće zaposlenika. No, Gaj je i to izigrao: izabrao je svoje ljude u odbor, a sebe postavio na čelo tvrtke, tako da ni za sljedeće tri godine nijedan vjerovnik nije dobio ni forinte!
O tome Perkovac piše: „Tako se dogodi u historiji stečajevah nečuveno čudo (...) da je nov odbor upravu svega kolikoga imutka povjerio samomu g. Gaju, da njime upravlja na korist vjerovnikah ! On sada uživa kuću i imanje, štampa svoje novine u vjerovničkoj tiskarnici; al neplaća nikomu ništa (...) ni poreze, ni kamate, ni vjerovnike (...) akoprem osim toga vuče plaću od 2.500 for. kao urednik službenih novinah; a sve to na očigled oblastih od jednoga kr. savjetnika.
Pozivlje se štovano hrvatsko obćinstvo, neka kaže, je li to u redu? Neka kaže, valja li to, da dužnik obiluje a vjerovnici stradaju?
Neka izjavi, je li tobožnja lojalnost dovoljan štit i od ovakova postupka? Neka kaže, ima li tomu zlu u Hrvatskoj lieka?”
mandalina
(vila)
2009-04-16 10:48 AM
Kad je Gaj god. 1839. primio od kralja Ferdinanda zlatni prsten za „književne zasluge”, počelo se s jedne strane pogledavati na njega kao na orudje austrijske politike proti Magjarima, dok su opet drugi (kao Kopitar) uzeli sumnjičiti Gaja radi nepotpune odanosti njegove prema Austriji. Jedan dio ruskih naučenjaka s Hilferdingom na čelu takodjer je držao Gaja orudjem austrijske politike, kao što su držali i Magjari, među kojima je zastupnik Kubinvi u parlamentu čak pozvao palatina na odgovornost radi onog prstena. Da je politici kneza Metternichu u to doba dobro dolazilo osvješćivanje Gajevih Iliraca već iz taktičkih razloga prema Magjarima, o tom ne može biti sumnje. Da li je iz Beča u to doba bio kulturni rad Gajev materijalno potpomagan, o tom se ne da ništa reći, ali je pouzdano, da petnaest godina kasnije, iza revolucije, na direktnu molbu za pomoć, nije Gaj dobio ni novčića. A sudeći po spisu Gajevu „Secreta arcana”, nije on od Beča nikada ništa primao, premda mu se, veli, — „nudilo”. Onaj prsten dakle, bilo je sve.
Da materijalne prilike Ljudevita Gaja nisu ni u početku bile sjajne i da su, postajale od godine do godine sve nepovoljnije, to nam je dovoljno poznato. Kopitar je dapače proricao, da će izdavanje „Novina” i „Danice” radi pomanjkanja novaca prestati prije, nego što se moglo i nadati. I zaista, već tri godine iza otpočimanja, odlučio je Gaj obratiti se na Rusiju, da dodje do novaca. S tom namjerom pošao je koncem četvrtoga decenija u Berlin, gdje se je predstavio grofu Benkendorfu, generalnom adjutantu cara Nikole Pavlovića, koji se je tamo bio nalazio na prolazu ,,za granicu„. Tu je imao Gaj da preda Benkendorfu jedan ”važni državni spis„, kako sam veli u molbi (sada objelodanjenoj u ”Gradji„), kojom moli od varšavskog carskog namjesnika, grofa Paskevića, putnicu za Peterburg i sve običajne pogodnosti, jer njegovo putovanje, veli, ,,trebujet vsevozmožnoj pospješnosti” radi „važnago poručenija” . ..
Ove „važne poruke” sastojale su u tom, da se je nadao od Rusije što izdašnijoj pomoći, jer je bio odlučio svoj tipografski zavod proširiti i nadopuniti ga ćirilovskim pismenima, da i „Novine” i „Danicu” uzmogne štampati dvostruko, t. j. latinskim i ćirilovskim (on veli „ruskim”) tipovima. ( Broj „Narodnih Novina'' od 20. srpnja 1849- zaista je izašao ćirilovskim pismenima štampan.)
Ako ne dobije nikakove pomoći, morat će, veli, napustiti i ovo, što je dosad držao u rukama, a time će ne samo Slavenstvo nego i ”Rusija štetovati„, jer bi Gajevi listovi mogli doći u ruke slavenskih neprijatelja.
Međutim Gaj je primio samo 200 dukata, da se uzmogne — povratiti u Zagreb.
Godinu dana kasnije odaslao je Gaj u Petrograd svoga ”opunomoćenika„, Stefana Herkalovića, tadašnjeg direktora vojničke akademije u Požarevcu, s misijom, da isposluje za ilirske edicije 52.000 forinti. Međutim ni ovaj nije bio bolje sreće, osim što je dobio sto dukata više nego Gaj — za povratak u domovinu.
Sada odluči Gaj poći na sjever, da lično zainteresuje tadašnje najvidjenije ličnosti za ilirski pokret na slavenskom jugu. U svibnju god. 1840. dodje Gaj u Varšavu s preporukama Pavla Šafarika, koji je u to doba bio već vrlo ugledan u Rusiji, dok se za Gaja i ilirski pokret jedva nešto malo saznalo. Tu dodje Gaj u doticaj s Maciejowskim. slavnim poljskim naučenjakom i historikom slavenskoga prava, zatim P. P. Dubrovskim, koji je po uzoru Gajeve ”Danice„ osnovao list na ruskom i poljskom jeziku pod imenom ”Denica„ (Jutrzenka). Dokumenti, što ih je prof. Francev sada izdao u ”Gradji„, tiču se ovog boravka Gajevog u Rusiji.
Prije nego što je namjesnik Paskević uručio Gaju putnicu za Peterburg, obratio se je on na glavara varšavske policije, general-majora Storoženka, za informaciju o ličnosti Gajevoj. Ovaj mu odgovara službenim spisom od 15- lipnja, da Gaj u Varšavi ”opći samo s učenim ljudima i da svojim ponašanjem iskazuje ljubav prema Rusima i prema ruskoj vladi, pa da prema tome nije ni u kojem pogledu sumnjiv i da mu se zato slobodno može uručiti putnica za prijestolnicu imperije„.
Naredna četiri službena akta, koja iznosi prof. Francev, vrlo zanimivo objašnjavaju, kako je Gaj došao do novih 100 dukata putnog troška od Varšave do Peterburga. Ovo su sve dakako ”tajni„ spisi, pa su i označeni u originalnim aktima sa ”sekretno„, ali sedam decenija iza samog dogadjaja nema za literarnu historiju nikakovih ,,sekretnosti” i sve se to prima i objašnjava otvoreno i s uživanjem, jer razjašnjuje našu prošlost, kojoj svi želimo svjetlost.
Dakle, Gaj je trebao putni trošak i zaista je primio 100 dukata od historiografa Maciejowskoga, što potvrdjuje Gajeva — ovdje štampana — njemačka namira. Ali jedan drugi spis veli, da je taj novac posudio Gaju zapravo bankir Josip Epstein po dopuštenju carskog namjesnika Paskevića. Bit će dakle, da je Maciejowski bio samo posrednik između Epsteina i Gaja. Sada dolazi ono, što je najljepše. U oktobru god. 1840. traži uprava varšavske namjesničke kancelarije od carskog general-adjutanta grofa Benkendorfa iz Peterburga te novce natrag, jer se, veli: „taj rashod ne odnosi na upravu carstva poljskoga”.. . Zaista čovjek ne može da se odupre slatkom smiješku ! Ali čast tadašnjoj kulantnosti peterburške državne pjeneznice, za šest dana povraćeno je odande Gajevih 100 dukata „carstvu poljskom”, a iz ruku carstva poljskoga došli su novci u blagajnu Josipa Epsteina, kako svjedoči namira upravitelja namjesničke varšavske kancelarije P. F. Elijaševića (takodjer Židova) od 18. oktobra 1840.
Od ruske države dakle nije Gaj upravo kao ni od austrijske dobio ništa za nastavljanje svojih kulturnih ciljeva, čemu je najbolja potvrda Benkendorfovo pismo grofu Paskeviću iz imperatorske kancelarije u Carskom selu od 12. listopada 1840. Tu veli Benkendorf. da mu se Gaj iza Varšave poklonio po drugi put u Peterburgu „izjavljujući svoju odanost i odanost ilirskih Slavena prema ruskom prijestolju, koju je odanost obećavao podržavati književnim i z d a n j i m a”, no ja — završava grof Benkendorf svoje pismo — ,,nisam nalazio mogućim (nahodil nevozmožnim) ulaziti s njim u ikakav snošaj i zato sam odbio njegove p r e d l o g e„.
Dalnji tok Gajeva putovanja po Rusiji saznajemo od Kulakovskoga.
Kao državnik nije se dakle grof Benkendorf mogao upuštati s Gajem ni u kakove pregovore. Njemu jamačno ni Gaj ni Iliri nisu obilježavali nikakovu olinu, s kojom bi se moglo ozbiljno računati. On je za njih jedva i slušao. A onda ni tražena svota nije bila premalena za svrhu, koja se njemu morala činiti čudna i nerazumljiva, a u praktično-politički cilj slavenske ideje na jugu austrijske monarkije nije mogao vjerovati, kad mu dolazi u njeno ime čovjek, koji nije imao ni prebijene pare u džepu. Da ga skine s ledja, preporuči ga Benkendorf ministru prosvjete grofu Uvarovu, koji je za vodju ilirskog pokreta nalazio već nešto više srca i smisla. On ga je uveo na jednu sjednicu Ruske Akademije, koja je Gaju na prijedlog predsjednika Šiškova doznačila 5000 rubalja pripomoći. Tajnik Jazykov preporučio je Gaja osobito toplim riječima, s tim više, veli, što je Akademija već više puta potpomogla ”jednorodne nam naučenjake u češkoj i srpskoj zemlji„. Pa sada da se jedanput evo potpomogne i jedan — ”Ilirac„ ! Radilo se naime o ”spašavanju slavenskoga jezika i književnosti u Iliriji, koju nastavaju nekoliki milijuni Slavena„.
Osim Šafafikove i Maciejowskove preporuke imao je Gaj sa sobom još dva preporučna pisma i to jedno od bečkog protojereja Meglickoga, a drugo od I. Pavliščeva, pomoćnika sekretarskog u varšavskom namjesni štvu.
”
mandalina
(vila)
2009-04-16 10:49 AM
Sa 5000 rubalja peterburških nije se dakako mogao Gaj zadovoljiti, pa je odavde pošao u Moskvu direktno M- P. Pogodinu, profesoru historije na tamošnjoj universi. Ovomu je donio od Maciejowsknga vrlo toplu preporuku, u kojoj se Gaj prikazuje kao ..slavenski regenerator ilirskih provincija'', te izriče želja, da Pogodin među bogatim Moskvićanima nadje za Gaja što izdašniju pripomoć. Za nas bi Slavene, veli Maciejowski. bila prava „prostitucija”, a za Ilire potpun poraz, kad bi se Gaj morao povratiti kući bez novaca, pa napustit svoj dalnji rad.
Iza predavanja, koje je Gaj držao razlažući opći položaj ilirskoga pitanja i njegove konačne ciljeve, odlučio je Pogodin. da se u Moskvi sakupi „časnim putem” za znamenitog ilirskog trudbenika barem 15.000 rubalja. U Moskvi je Gaj uopće bio primljen mnogo usrdnije nego li u Peterburgu. Misao o zbližavanju Slavenstva bila je u to doba za moskovsko društvo upravo razbudjena, te su slavenofili bili spremni poduprijeti svaki dobri početak u tom pravcu. To je naime bilo doba zajedničke djelatnosti Homjakova, Konstantiua Aksakova, Jurja Samarina, Pogodina i Ševyreva. Romantika epohe zaogrtala je ujedinjenje Slavenstva pjesničkim oblicima, pa su se moskovski slavenofili nadali, da je onaj čas na domaku, koji se činio još vrlo daleko. Eto ćirilovska azbuka, a možda i „stara slavenska vjeroispovijest” postat će u Iliriji općenitom, a što je bio kadar učiniti ,.jedan jedini čovjek„ (Gaj !), to će s tim prije moći izvršiti stotine oduševljenih naučenjaka . . .
I Moskvićani ponesoše Gaja na rukama. Upoznaše ga s tamošnjim običajima, sa starinom, kazalištem i uglednim ljudima. Zainteresovala se za njega i aristokracija i administracija. I tako skupi še do dvadesetak tisuća rubalja. Ali Gaj nije dočekao u Moskvi konac sabiranja, nego se još jedared povratio — s novim preporukama ! — u Peterburg. Ali mu se prijestolnica ni ovaj put nije smilovala. Dapače su mu natuknuli, da im se poduzeće čini malo ”nesmotreno„ . . .
Početkom rujna krenuo je Gaj iz Rusije preko Hamburga i Praga natrag u Zagreb. Javljajući Pogodinu iz Hamburga o rezultatima svoga drugoga putovanja u Peterburg, napisao je, da je u Rusiji dobio samo ”polovicu najnužnijega„.
Što se je Gaj nadao pomoći od Rusa, imalo je svoje realno opravdanje. Rusi su u to doba podupirali sve vidjenije slavenske književne radnike i pojave. Kopitar je za izdanje svoga ”Glagolite Clozianovog„ bio nagradjen zlatnom akademičkom medaljom, a da te nagrade nije tražio.
(Kako je poznato, Kopitar je prodao i ovu medalju kao i dragocjenu tabatieru, koju je dobio na dar od austrijskog imperatora, a novac podjelio dvojci osirotjelih slavenskih naučenjaka)
Neki su opet dobivali novčane potpore i penzije. Tako su Šafafik i Hanka dobili svaki po 5000 rubalja, da dovrše neke svoje radnje, a Vuk Karadžić uživao je još od god. 1825. godišnju penziju od 100 dukata. God. 1836. dobio je srpski publicista Teodor Pavlović takodjer zlatnu medalju. Nagradjujuči sama Akademija rad i trud slavenskih naučenjaka, pošla je i dalje, pa je dapače izražavala svoju zahvalu onim ličnostima, koje su se povodile za njom u podupiranju nauke. Tako je god. 1837. zahvalila Milošu Obrenoviću, kad je odredio mirovinu Vuku Karadžiću za njegove književne zasluge.
Ništa dakle nije bilo bliže Gajevu shvaćanju, nego da se i on obrati na onu stranu, odakle su i drugi suradnici na prosvjetnom polju slavenstva dobivali materijalne pomoći. Pogreška je njegova bila jedino u tom, što se je obraćao i na ruske državnike. Tu je malko poetizirao. Ali u doba ondašnjeg općenitog pjesničkoga gledanja, može se i tu jedno oko zatvoriti.
Kad je Gaj god. 1867- posljednji put polazio u Rusiju na sveslavenski sjezd prigodom moskovske etnografijske izložbe, bila je njegova zvijezda već sasvim zašla. Poznata historija materijalnog iznudjivanja Miloša Obrenovića na račun ”spašavanja narodnog„, zbrisala je — uz ostale preokrete Gajeve kulturne i političke osobnosti s glave ovog nekadašnjeg prvaka narodnog velik dio nekadašnjeg zlatnog nimbusa. Misao, kojoj je Sreznjevskij dao izraza u pismu na Vraza, kao da je dominirala po cijelom slavenstvu : ”Bog je Gaja učinio dobrim čovjekom, al su ga prilike pokvarile„. — Isto je tako i Palacky zamjeravao Gaju, što je bio spreman ,,za dobru stvar koristiti se i rdjavim sredstvima”. — Sad, bilo, kako mu drago, Gaj je bio u jeku svog kulturnog rada jedna od najkrupnijih ličnosti hrvatskog narodnog preporoda, pa će njegove stvarne zasluge za razvitak našeg prosvjetnog i političkog života u prvoj polovici XIX. vijeka ostati za uvijek neizbrisive.
__________________
http://www.hnd.hr/hr/novine/show/49988/
http://povijest.blogspot.com/2005/06/je-li- ljudevit-gaj-bio-prevarant-i.html
http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186
Bio je tekst objavljen u Večernjem listu, ali su ga skinuli:(
mandalina
(vila)
2009-04-16 12:26 PM
Gaj je zeleo da za hrvatski knjizevni jezik usvoji srpski, pa je najpre predlozio da se jezik nazove ilirskim, sa idejom kasnijeg preimenovanja u srpsko-hrvatski, odnosno u Hrvatskoj čak hrvatsko-srpski, sto je imalo smišljene politicke posledice iscezavanja srpskog jezika, a time i srpske nacionalnosti. Profesor dr Laza Kostic u knjizi „Kradja srpskog jezika” piše da je data ideja delo nacionalista, dok sami Hrvati izbegavaju da o tome otvoreno razgovaraju.
Međutim, sam Ljudevit Gaj je 1846 godine u listu „Danica” otvoreno priznao da je za hrvatski knjizevni jezik uzeo jezik srpskog naroda.
Međutim, sam Ljudevit Gaj je 1846 godine u listu „Danica” otvoreno priznao da je za hrvatski knjizevni jezik uzeo jezik srpskog naroda.
Međutim, sam Ljudevit Gaj je 1846 godine u listu „Danica” otvoreno priznao da je za hrvatski knjizevni jezik uzeo jezik srpskog naroda.
Međutim, sam Ljudevit Gaj je 1846 godine u listu „Danica” otvoreno priznao da je za hrvatski knjizevni jezik uzeo jezik srpskog naroda.
Djuro Danicic se olako saglasio sa hrvatskim predlogom..
Amerikancima, Kanadjanima i Australijancima ne pada na pamet da menjaju ime engleskog jezika, kao što ne misle ni Belgijanci, Luksemburzani, Svajcarci pa ni frankofonski Afrikanci o francuskom jeziku.
