danas ugledah covjeka na ulici, stariji, glava mu sva izrezana, jedno uho uopste nema, zalijepljeno novom kozom, cijela lobanja izlijepljena i izdubljena. I hoda ulicom, izasao iz prodavnice, ali koraca sitno, nesigurno kao da će pasti svake sekunde. Vjerovatno ima rak na glavi.
I prođe mi misao kroz glavu o njemu i njegovom zivotu. kakav je njegov zivot, o cemu on sanja, šta planira i cemu se raduje.

Onda se sjetih rata i kada sam molila Boga da ako bas odluci da posalje kijamet na mene da me ne muci i da me ne pravi invalidom nego da me ubije na licu mjesta pa da zavrsimo igru jednom za svagda.

Ljudi obično prizeljkuku brzu smrta, ono „s nogu” kako nas narod kaže i obično se nadaju masivnom srcanom udaru. Vidjela sam 2-3 covjeka kako umiru od srcanog udara, nimalo laka smrt, valja umrijeti na precac a sve u tebi se buni i opire. I tačno je da ne traje dugo ali agonija maksimalna i vjerovatno onome ko umire traje kao vjecnost.

Rak je moderna bolest, ljudi umiru kao muhe od te bolesti ali ne bez dugotrajne patnje. Bilo je rasprava i o eutonaziji, za li protiv, bilo je slučajeva kada ljudi sebi ubrizgaju u venu kojekakve otrove i ubiju se čim im zdravlje narusi uobicajeni ritam zivota.
Kada biste vi odlucili da prestanete zivjeti? Šta treba da se desi da vam bude dosta?
Ovu temu namjerno postavljam na BiP jer ljudi moraju razmišljati i o onima koje iza sebe ostavljaju ili koji skupa s njima pate.