ove godine me ona djecurlija zaobisla. Nigdje nikoga, posto me nema kod kuce. Ali prošle godine oni zakucali na vrata i galame cik trt mrt ko će ih razumjeti, ja otvorim vrata da ih darujem. kako im stavljam bombone u one korpice tako oni hvala, hvala dok se jedan pametnjakovic nije nasao da kaže :' ja ne volim te bombone„. Momentalno me struja protresla ko da sam gurnula prste u stek dozu umjesto u njegovu korpicu. Hajd nejce se, djeca ko djeca, mislim se i pitam koje hoće da izabere. On uspicio nos ko pacovcic i zvjerla po mojoj zdjeli sa bombonama i skro uvrijedjeno:'nee nemas tu ništa šta ja volim, sve je bez veze” A pazi ja mu već ubacila saku bombona u korpicu koje se nije sjetio da vrati!!!
Ja opet se malo priberem, zategnem zivce, pitam ga pa šta ćemo sad a on ni pet ni sest:' pa možeš da mi das para ako nemas moje bombone„

Minuta cutanja i onda moj preobrazaj u vjestivu na oci djece. Sijevnem ocima i capim one moje bombone iz njegove korpice i vratim ih u moju zdjelu. ”E sad nećeš dobiti ništa„!!!
I zalupim vratima!!!

A možda ih ove godine nema zbog toga a ?

nego tema je koliko vas djeca mogu iznervirati i da li mozete u djeci da prepoznate karakteristike podlosti sličnu odraslima i šta tada radite? ja bukvalno popizdim od shoka da jedna mala dusa može da ima toliko pokvarenosti u sebi a nije ga zivot ni oceasao. Šta će biti kada odraste?
i još jedno pitanje, da li ikada prepoznate nešto djavolje i zlo u svome djetetu i kako se nosite s time?
nemojte da im prijetite ”ako ne budes dobar doći će teta sljivka da te kazni„
:))”