proki aj sad reci šta bi mu uradio da je tvoj klinac...

da je moj elegantno bi ga uhvatila za farmerke, podigla u vazduh dok on vristi na sav glas i otima se, iznela iz radnje... a onda bi mu to bio poslednji put da tako histerise... :))

inače, reklama je vrh...
kako su samo bili svojevremeno mastoviti svi moji prijatelji koji imaju decu, dok su komentarisali šta bi mu uradili :)

srno drago mi je da od svoje dece nikad to nisi dozivela, sto bi znacilo da si ih lepo vaspitala...

Moja kcerka ima autizam i imali smo bezbroj ovakvih scena u prodavnici dok je bila mladja. Doduse, nisu pocinjale ovako „namjerno” kao kod ovog djecaka, već je prodavnica bila prevelik senzorni stimulans za nju, pa bi naprosto „otkacila” i pocelo bi vristanje, bacanje stvari sa polica, valjanje po podu.
Imala je terapeutkinju koja je imala zadatak da je nauci da ide u prodavnicu i u biblioteku, a da ne pravi scene i ne baca stvari sa polica. Trajalo je preko 4 mjeseca svakodnevnog odlaska u supermarket, sa terapeutom, dok to nije savladala.
Takve scene za vidjeti su preteske, a biti njihov ucesnik, bilo kao roditelji ili kao terapeuti, ravne su trcanju maratona.

Jednom je upala u tako veliki tantrum, da je nikako nismo uspjeli obuzdati, ni ja ni terapeutkinja. Valjala se po podu i sutala nogama stvari po donjim policama. A imala bi snagu odraslog djecaka u tim trenucima.
Tada je terapeutkinja legla kraj nje na pod u sred prodavnice, i hvatala sekunde njene prisebnosti, da dopre do nje i da je smiri.
Dve su stvari bile moj kulturoloski shok tada, jer su se desavala neposredno poslije preselenja u USA. Terapeutkinja- nisam mogla da vjerujem da je žena bila spremna da legne na sred poda u supermarketu, kako bi odradila svoj posao sto profesionalnije i pomogla djetetu.
Ljudi-i nisam mogla da vjerujem da su mnogobrojni ljudi u prodavnici samo bacili pogled na nas i nisu se zadržavali niti piljili.

Kada se ta scena okoncala svi smo bili mokri- i dijete i nas dve. Ali je uspjela da se smiri. Na kasi su je neki ljudi pomilovali po glavi, neki su joj čak poklonili neke cokoladice...nekako su svi imali razumijevanja da s djetetom nešto nije ok i niko nas nije gledao poprijeko.
Moje je mišljenje da ako se dijete ovako ponasa u prodavnici, onda ipak ima problem, a nije nevaspitano. Osim mog vlastitog djeteta, nazalost:(, ni ja ne znam niti jedno jedino dijete koje bi bilo u stanju da napravi ovakvu scenu...
Ali reklama je ok...svaki put se smijem kad je vidim, jer me podsjeti mojih iskustava...koji su srećom iza nas...

curice (tražim informacije)

ova tvoja prica me podsetila na knjigu koju sam nedavno procitala.
House rules od Jodi Picolt.

Prikazuje porodicu sa detetom koji je autistik i opisuje probleme koji svaki clan te porodice ima.
Uglavnom otac napusta porodicu jer se ne nosi sa problemima da ima „drugacije” dete. Tu se onda nalazi i brat koji je iako mladji, taj koji brine o bratu kao VELIKI brat i koji i pored toga što se u nekim trenucima stidi u skoli da ima „cudnog” brata, staje na njegovu stranu i brani ga jer ga voli i prihvata ga onakvoga kakav je.
Tu je majka koja napusta svoj posao i vodi racuna o detetu, koja treba da predvidi i da razume sve njegove „hirove” i „ispade” kako to drugi sa strane objašnjavaju i koja u svakom trenutku zna kako da dodje do njega i kako da ga smiri.

Uglavnom, knjiga te upoznaje sa decakom od 18 godina koji drugacije gleda na svet i drugacije dozivljava okolinu, koji emocije iskazuje na drugaciji način nego sto to iskazujemo mi i gde je pisac na kraju uspeo da te uvede u svet auticizma i uspeo da taj svet razumes.
Nadji knjigu i procitaj je, mislim da će ti se svideti.

secam se jedne godine ja i muž na severu italije na odmoru u jednom hotelu i u sobi do nas vriste njih dvoje sitne dece na smenu...
_____________________________________________________________________

Ovdje moram veliki prigovor da ulozim. Kada biram hotel za odmor prvo sto gledam je kakav je to hotel:
-da li je „naklonjen porodici”-znaci ocekuj mnogo male i malo vece djece koja znaju da jurcaju, vriste...
-da li „nudi specijalne ponude za tinejdzere”- znaci za ocekivati je veci broj tinejdzera koji isto tako znaju biti jako bucni, bezobzirni...
-da li su „kucni ljubimci dobrodosli”-znaci motat će mi se psi ili macke oko nogu (ponegdje čak i u restoranu gdje se jede)
-da li je hotel za parove, samce...

Kad mi je sin bio mali birali smo prve (obično one AI): ne da je on glasan i nemiran bio, ali dijete treba djecu i nisu nam nikada smetala djeca koja placu, vriste, jurcaju, prosipaju hranu za stolom... ipak su to samo djeca. I ništa odvratnije nisam mogla vidjeti nego par parova koji su tu dosli jer je jeftinije i samo prigovaraju i gledaju poprijeko na djecu.
Kad je sin bio malo veci birali smo ove druge, opet smo morali biti spremni na tinejdzere koji i pored zabrane skacu u bazen..., nocu malo „pod gasom” pjevaju i vriste pod prozorom...I opet su me cudili oni koji su nocu izlazili na balkon i dernjali se na omladinu kao da nikada nisu bili mladi, a i pitanje je zašto su bas taj hotel odabrali.
Sada kada biramo hotele trazimo relaxaciju za nas „starije”, bez ponuda za djecu, familiju, tinejdzere, bez kucnih ljubimaca (ove nikada nisam ni birala) i samo ako ne nađemtakav uzimam neki drugi ali tada znam šta me ceka. Nikada ne bih ljudima zakucala na vrata, ako ima kakvih problema u hotelu obratila bih se hotelskom osoblju, jer od njih dobijam uslugu koju placam.

Ovakvo dijete (bar slično), kao ovo gore sam vidjela bas u mojoj familiji. Imaju dvoje djece i djeca koji imaju isti odgoj, iste roditelje, iste uslove... su kao nebo i zemlja razliciti. Djecak i nije vise djecak, sada je već momcic i ne baca se po podu, ne vristi...čak bi se moglo reci „pristojno i kulturno” dijete,ali ima neke svoje karakteristike koje ga cine drugacijim od ostalih. Ima neke extra talente za umjetnost: komponuje, piše textove (jest da ja tu muziku ne razumijem dovoljno, ali on je uspjesan u tome), slika (takođe uspjesno) i u novije vrijeme bavi se dizajnom (enterijer, izlozi...). Osvaja nagrade, ali već zaradjuje i novac od svojih radova(iako je još u skoli).
Nije talenat naslijedio od roditelja (oni su nula za sve to što on radi)- dijete se jednostavno takvo rodilo...Okolina je mislila da je razmazen-tako je djelovao, a u sustini on je iskazivao svoj revolt protiv nekih klisea u koji su ga pokusali ugurati i roditelji i vaspitaci, i skola... Vodili su ga ranije na terapije i šta su sve radili... sada im je jasno da je dijete jednostavno drugacije od vecine običnoga svijete i da je u stvari „mali genije” za neke stvari o kojima njegovi roditelji nisu imali, a ni danas nemaju, pojma.

Kod nas se ADHD lijecio tako što chacha izvadi kais iz pantalona,pa da vidis kako dijete ne skace i netrce po kuci ko mahnito.Odma sjeda i suti ko bubica.

mnogo nemirno dijete:)

akronim za

Attention Deficite Hiperactivitty Disorder

kod nas kais ili varjaca, ovdje Ritalin ( lijek za smirenje koji se djeci daje da bi nastavnici mogli opstati u ucionici;) tuzno ali istinito:(

1+1 = 3

Ja sam zapre-pastjen kako ove dobro udate ne vide šta je kolega pajser hteo da kaže.

Kolega vam porucuje da je ovo zapravo univer-zalna formula. Npr:

1 musko + 1 zensko = 3 (sansa da napravite bebu)
1 musko + 1 zensko = 3 (sansa da se pojavi ljubavnik)
1 zensko + 1 zensko = 3 (buka i galama i blebetanje kao da ih je 3 ili vise)