Niko ne zna tačno zašto je Nikita Hruščov 1954. godine predao Ukrajini teško oštećeno u ratu poluostrvo Krim. Istoričar sa Oksforda otišao je da traži tragove.
Bilo je to 1944. godine, još tokom rata, i Nikita Hruščov je bio ljut. Pobesneo je. Sovjetski lider Josef Staljin, tadašnji partijski vođa Ukrajine, tražio je 100.000 Ukrajinaca. Oni su trebali pomoći u obnovi razorene Rusije, susjedne sovjetske republike. Je li njegova zemlja bila manje uništena?
„Ukrajina je propala, a sada smo i mi isključeni”, viknuo je grupi, a onda mu je sinula ideja: „Kako bi bilo da nam date Krim za to?” Nije mogao ići protiv Staljinovog naređenja. Međutim, prema svedocima, partijski zvaničnik u košulji je i dalje gunđao: „Obezbediću ljude, ali ću dobiti Krim, bez obzira kako”.
Deset godina kasnije, u maju 1954., došlo je vrijeme. Hruščov, koji je sada postao partijski vođa svesovjetske KPSS, osigurao je da Krim, koji je ranije bio dio Rusije 170 godina, sada bude dio Ukrajinske Sovjetske Republike. Bez velike pompe, izveden je u sklopu proslave 300. godišnjice Perejaslavskog mira, s kojim su - prema ruskom tumačenju - 1654. godine dogovorene bliske veze između Rusije i Ukrajine.
Druga ruka
Lavrenty Pogrebnov, aparatčik sovjetskih državnih sindikata, tvrdi da je bio svjedok Hruščovljevog divljanja 1944. godine. Nekoliko godina kasnije scenu je opisao jednom piscu, a na zaobilazan način je završila u knjizi „Krimsko pitanje” iz 2007. godine Gvendolin Sase, istoričarke i stručnjaka za Ukrajinu sa Univerziteta Oksford.
Sasse priznaje: „Međutim, nema drugih dokaza da je odluka Hruščova bila ukorijenjena u njegovoj nacionalnoj lojalnosti Ukrajini, u povrijeđenom ponosu ili osjećaju nepravde”, sugestija koja je karakteristična za ovo djelo. Naslov knjige - u prevodu: „Krimsko pitanje” - odgovara sadržaju jer autor predstavlja bezbroj čitanja i perspektive o Hruščovljevom „jutarnjem poklonu” sestrinskoj republici na zapadu, ali ne tvrdi da je u stanju da razjasni zagonetke iza odluke. Na kraju krajeva, na preko 40 stranica, Sasseova knjiga kao nijedan drugi tekst rasvjetljava promjenu vlasništva nad područjem, koje je postalo glavna rasprava između Rusije i Ukrajine 2014. godine.
Ne bilo koje područje
Krim nije bio bilo koji region na jugu Rusije. Oduvijek je imao strateški značaj. Čuveni rat sredinom 19. stoljeća koji nosi njegovo ime samo je najnovija epizoda koja dokumentuje viševjekovnu pohlepu sila iz cijele Evrope na poluostrvu.
Ali ne radi se samo o ratu. Nekadašnja „Istočna rivijera” takođe je morala da ponudi blagostanje, sofisticiranost i kulturnu inspiraciju za sve žanrove. Krim je dragulj. Utoliko je začuđujuće koliko je tiho došlo do promjene vlasništva 1954. godine. O tome se u zapadnoj štampi nije moglo pročitati, u sovjetskoj štampi je bilo najviše nekoliko suvih polurečenica u vezi sa govorima za 300. godišnjicu, ništa više. Ali koja je bila pozadina te odluke? I da li je ona uopšte zakonski zaštićena?
„Iako debate o Krimu u periodu nakon raspada Sovjetskog Saveza sežu duboko u istoriju, prenos Krima 1954. godine nije izazvao nijednog istoričara da odgovori na pitanje kako je do toga uopšte došlo”, rezimira Sasse . Ni Hruščovljevi biografi se nisu bavili tim pitanjem niti autori koji su se bavili historijom Ukrajine.
Pomoć za Krim?
Ko je zapravo imao koristi od ove odluke? Ukrajina? Rusija? Krim? Za Oresta Subtelnyja, kanadskog istoričara ukrajinskih korena, iz ruske perspektive nije bio ni približno altruista kao što izgleda. Preuzimanje Krima u početku je opteretilo Ukrajinu svim ekonomskim i političkim problemima poluostrva, koje je samo razbijeno tokom dugih opsada tokom rata, a nakon završetka rata opljačkano je mnogim stanovnicima kada je Staljin naredio deportaciju krimskih Tatara u daleki Kazahstan 1945. godine.
Situacija u Ukrajini je bila pusta, ali je njen novi dodatak u Crnom moru bio potpuno razoren. Hruščov, koji je rođen u južnoj Rusiji, a mladost je proveo u obližnjoj Ukrajini prije nego što je tamo postao vođa stranke, napravio je promjenu...
https://tinyurl.com/46emwha2