Ja sam nekada vezbao sa onim 3D fotkama koje su objavljivane na unutrasnjoj zadnjoj korici nekog casopise, koje su izgledale kao bezvezni mozaik, ali su se u 3D mogli videti razni karovi (npr. golman u hokeju ispred gola, avion, itd.), pa mi nije bilo mnogo teško, samo mi je trebao koji minut da nađempravu udaljenost i udaljenost fokusa ociju.
Problem tog 'ukrstanja' ociju je teško objasniti i ja to ne radim i ne pokusavam tako, već fokusiram na vrlo malo rastojanje, negde na koji centimetar ispred nosa, dok se ne pojave 3 fotke, i onda oci same fokusiraju na onu 'srednju' nakon čega se ona vidi u 3D.
Kada oci gledaju tako blizu, valjda tada desno oko gleda u pravcu leve fotke, a levo oko u pravcu desne, a tada je fokus potrebno opet vratiti na monitor (ali zadrzati pravac gledanja svakog oka (naravno, oci fokusiraju na tu 3D fotku, ne bukvalno na monitor, ali je udaljenost fokusa ista).
Naše oci prirodno ovo nikada ne cine, a to je da su usmerene na neku tacku dosta blizu od monitora, a ocno socivo oba oka je fokusirano na ravan monitora, pa je zato mnogima napor da postignu taj efekat.
U trenutku kada se formira 3D slika, ocu mogu da se opuste i vrlo je lako usmeravati fokus ociju na detalje na njoj, ali dok se ne uspe, treba malo vise napora kako bi se utreniralo.
Ja sam nekada to mogao da uradim za delic sekunde, ali danas prvih nekoliko puta je bilo malo mucenja.
P.S. Ima ovde puno takvih fotki:
http://digital-photography-school.com/9-crazy-cross-eye-3d-photography-images-and-how-to-make-them
Ali meni je na ovom linku najbolje izgleda ona treva (jutarnji pejzaz sa drvecem i maglom), a i onaj makro otkida kad se pogleda.