E, evo rekoh i sa vama da podijelim nešto za mene veoma dirljivo, sto nam se desilo sinoć.

Skolski drugari našeg najstarijeg sina sa posebnim potrema su djeca tipicnog razvoja. To su tako jedna divna grupa djece, nevjerovatna skupina dobrote na jednom mjestu, djeca koja ga tretiraju sa postovanjem i ukljucuju ga u razred kao i svakog drugog. Ma oni su dobri prema njemu i kad on nije bas fin prema njima (on nema bas osjecaj kako se njegovo ponasanje odrazava na druge pa je nekad bas grub a niko od te djece nikad nije bio grub prema njemu). I tako prije par nedelja, razmišljam ja da sam tako zahvalna svakom djetetu pojedinacno sto su tako divni prema Nini i skontam da bi bilo fino da napravimo neku kao malu proslavu Prijateljstva, da se djeca malo opuste i zabave. Organizujem ja da ta proslava bude sutra, pa kao oni će imati neku slatku zakusku i razmijenit će price o prijateljstvima, pa ćemo da imamo malo zurku sa muzikom i onda ćemo da ukrasimo saksije i sadimo cvijece da ponesu kuci.

Ipak, poenta nije u toj zabavi. Poenta je u ostatku price.

Odemo mi sinoć sa djecom u prodavnicu (Lowe's) da kupimo 30 saksija, zemlju za sadjenje cvijeca, cvijece i ostale potrepstine. Čim sam usla u ogromnu radnju, pitam mladu djevojku na kasi da mi pomogne sa izborom cvijeca i tako joj ispricam šta radimo, koliko će mi čega trebati. Usput je pitam da li oni kao radnja nekad daju popust za skolske projekte ove vrste. Kaže mlada djevojka 'ne znam, pitat ću menadzera'.
I ja rekoh, dok ona pita, ja odoh sa djecom da sve pokupimo pa ćemo je vidjeti na izlazu opet. I tako mi skoro zavrsili kad vidim ide covjek prema nama i pita „U koju skolu ide vas sin, i kakva je to zabava'. I ja mu onako ispricam na brzaka totalno misleci da pricam sa menadzerom prodavnice.

Ispostavilo se da covjek uopste ne radi tu već da je samo čuo moj razgovor sa prodavacicom i rece mi fino 'Ja imam necaka sa posebnim potrebama i meni su ovakve price veoma drage. Ostavio sam nešto novaca na kasi, da pokrije vase troskove, a ako nešto ostane, kupite nešto za sina'. Ja se nisam stigla ni opasuljiti, onako zbunjeno mu se zahvalih, ma sekunde su to bile, jer je on već bio u pokretu, i kaže na izlasku 'lijep dan vam želim'.

Covjek je ostavio $80 (OSAMDESET DOLARA) koji su pokrili skoro sve troskove ove zurke.

Nije sigurno to učinio jer je mislio da nama treba novac, jer se na prvi pogled vidi da smo porodica srednjeg staleza, sve znaci normalno, na kraju krajeva, zabavu smo planirali ne razmišljajuci o trosku već učinku za djecu u razredu.
Al' eto, covjeka je dirnula cijela ideja, iz njemu bliskih razloga, i odlucio da ucestvuje sa svojim doprinosom.

Pa šta covjek drugo da kaže osim 'ljudi su dobri, ljudi su fantasticni'.

Dobro se obično ne može vratiti istom ko ti dobro da, tako da je moja lekcija u tome da se dobro siri dalje, da mi naravo uradimo slično za nekog drugog.

Ostala sam zapanjena, puna zahvalnosti i ljubavi za ovaj zivot, i sve ljude oko nas!
”